Opis
Svoje zapise – tu “ispovijest jedne kršćanske duše”, kako ih je sama nazvala, Marica Stanković završila je 26. veljače 1955. Rukopis su sačuvale njezine suradnice. Taj je rukopis u suradnji sa Suradnicama Krista Kralja pripremio za prvo izdanje tiskom don Živko Kustić. Zapisi su pod naslovom Godine teške i bolne objavljeni 2000. godine u izdanju Glasa Koncila. U uvodu zapisa Marica se obraća svojoj supatnici Dubrovkinji Mariji i podsjeća je na svoje obećanje iz prvih mjeseci logora:
“Ako ću ikada pisati o ovome logoru, tad će to biti povijest Božjih čudesa u njemu. Opisat ću kako se Bog objavljivao kroz patnje i nevolje. Kako je po bolima i suzama izgrađivao duše. Kako se kao rijeka razlio u svetištima naših duša i nije dao da ga izgubimo usred strašnih zala i teških grijeha.
Ne, nikada iz moga pera ne bi mogle poteći riječi mržnje. Ili prijetnje. Ili osvete. Zašto? Zato, jer je zakon ljubavi duboko upisan u mojoj duši. Upisala ga je u njoj ruka Učitelja iz Nazareta, i trag Njegove ruke još je uvijek tu.
Jest, opisat ću jednom život u našem logoru bez traga mržnje. Bit će to dokumenat vremena. Značajna stranica u novovjekom martirologiju Crkve. Najljepša stranica u borbi za svetu Hrvatsku.”
Ne! Neće u njima biti mnogo smjelih lijetova u visinu. Neće biti ponosnih tvrdnja. Neće biti pobjedonosnih klicaja. Bit će to ispovijest običnoga čovjeka. Dizanje i padanje jedne duše. Jecaji jednoga slabog srca. Ali ipak bez mržnje, bez prijetnje, bez želje za osvetom. Jer Učitelj nije zaboravljen, i trag se Njegove ruke nije izbrisao.
Slušaj, Marijo, slušaj! Ispovijest jedne kršćanske duše počinje! Moja ispovijest počinje!
