Opis
Kad je imao tek nešto više od dvadeset godina, Andrés Neuman dobio je nevjerojatan kompliment. Roberto Bolaño je govorio kako će književnost 21. stoljeća pripadati Andrésu Neumanu i nekolicini njegove krvne braće, a ako to kaže jedna od ključnih literarnih figura kasnog dvadesetog stoljeća mislim da je sasvim u redu vidjeti o čemu je riječ. Usto je dodao sljedeće: “U Neumanovoj fikciji ništa ne zvuči neprirodno. U njegovoj je fikciji moj san o velikoj literaturi postignut sa zastrašujućom lakoćom”.
Dakle, ako je vjerovati Bolañu, Neuman je nasljednik moćnog niza latinoameričkih autora u koje bi (trudeći se popis svesti na minimum) uvrstio Borgesa, Garcíu Márqueza, Cortázara i, očito, samog Bolaña. Andrés Neuman je, unatoč činjenici što je u pitanju iznimno mlad (rođen 1977.), nevjerojatno plodan autor, a i prevoditelj. U razmaku od 1998. kad objavljuje zbirku poezije “Métodos de la noche” (Noćne metode) do danas objavio je više romana, zbirki priča i knjiga pjesama (sveukupno petnaestak). Samo gledajući popis objavljenih djela i prijevoda (svakako i nagrada) reklo bi se da je riječ o autoru u svojim pedesetima, a ne čovjeku koji će tek iduće godine navršiti četrdesetu.
Otac Mario koji boluje od raka vodi sina Lita na višednevno putovanje kamionom u nadi da malome ostanu lijepa sjećanja na oca. Lito ne zna da mu je Mario bolestan, ali sluti da nešto nije sasvim u redu. Prenoćišta su im stražnji dio kamiona ili jeftini hoteli gdje je sve sumnjive kvalitete, od plahti i hrane pa do gostiju. Majka Elena (čija su “poglavlja” ujedno i najdulja) ostaje doma, manično čita i upušta se u aferu s Mariovim doktorom, Ezequielom Escalanteom. Svaki je dio nekako očekivano pisan drugim tonom i svaki od protagonista koristi drukčiji medij za prenošenje misli. Elena koristi dnevnik, Mario snima svoje misli i planira ih ostaviti Litu nakon što umre, a Litova su poglavlja njegove neposredne misli, svojevrsni livestream.
Neuman je ambiciozan pisac, a “Razgovori nasamo” odlična su varijacija na obiteljsku dramu, knjiga koja se brzo čita unatoč čvorovima koje određeni pasusi stvore u čitateljevoj utrobi.
Neuman za svoj roman kaže kako je poput “The Straight Story” Davida Lyncha sa subverzivnim zaokretom što se roda i spola tiče, tako da su Elenini dijelovi uvjerljivo najjači u romanu ma koliko impresivne bile Neumanove promjene registra. Elena frenetično čita, ali čini joj se da sve knjige progovaraju o smrti: “Šuma u mojoj biblioteci i pustinja u mojoj kući. Ali, koliko god duboko ulazim u šumu uvijek nabasam na istu pustinju. Kao da mi sve knjige svijeta, kakav god bio njihov sadržaj, govore o smrti”. Ti su momenti studija o smrti, to jest studija nošenja s nečijom bolesti i skorom smrti i iznimno su bolni i srcedrapajući. Zbog afere s doktorom (scene seksa nevjerojatno su moćne) Elena osjeća nevjerojatnu grižnju savjesti, ali nije u stanju prestati što sugerira da je nevjerojatna tuga u stanju poremetiti vaš razum, ako ne i nametnuti neku novu vrstu logike.
Iščitavanje i intertekstualnost ključni su u Eleninim poglavljima, ali i u Neumanovom pisanju. U jednom trenutku Elena zaključi sljedeće: “Kad mi knjiga kaže ono što bih ja htjela reći, osjećam pravo da prisvojim njezine riječi, kao da su jednoć bile moje i sad ih ponovno preuzimam”.
Neuman je ambiciozan pisac, a “Razgovori nasamo” odlična su varijacija na obiteljsku dramu, knjiga koja se brzo čita unatoč čvorovima koje određeni pasusi stvore u čitateljevoj utrobi. Roman je snažan i izvrsno napisan tako da svakako opravdava djelić Bolañovih pohvala.
Opet, Neumanov je roman daleko od emblematskih djela njemu i Bolañu dragih autora, tako da nam ostaje da čekamo druge prijevode (možda pozamašni roman “Putnik stoljeća” ispuni ta očekivanja) ovog sjajnog, ali još ne genijalnog autora.
