Opis
Knjiga Glazba 19. stoljeća postala je od trenutka njezina objavljivanja 1980. jedno od standardnih i najcitiranijih djela suvremene glazbene historiografije toga razdoblja (2. izd. 1988; engl. prijevod 1989). Knjiga se bavi glazbenopovijesnom epohom 19. stoljeća od kasnoga djela Beethovena, Rossinijevih opera i Schubertova Lieda do Schönbergove „emancipacije disonance“ i otklona od „moderne“ R. Straussa. Podijeljena je na sedam cjelina: uvod, pet poglavlja i epilog, a svaka je popraćena uputama na odgovarajuću literaturu. U uvodu se raspravlja o 19. stoljeću kao prošlosti i sadašnjosti, stilskom dualizmu, glazbi i romantizmu, tradiciji i restauraciji, nacionalizmu i univerzalizmu, te građanskoj glazbenoj kulturi. Prvo poglavlje obrađuje razdoblje od 1814. do 1830, baveći se među ostalim Rossinijem, Beethovenom, instrumentalnom glazbom, Liedom i narodnom pjesmom. Drugo poglavlje odnosi se na razdoblje između 1830. i 1848, obrađujući Bellinija, Donizettija, simfoniju nakon Beethovena, zborsku glazbu, crkvenu glazbu, te romantiku i bidermajer. Treće poglavlje posvećeno je razdoblju od 1848. do 1870. Bavi se Wagnerovom koncepcijom glazbene drame, Verdijem, idejom nacionalne opere, oblicima lakšeg glazbenog kazališta (opéra bouffe, opereta, Savojska opera), simfonijskom pjesmom, glazbenom kritikom, Brahmsom i tradicijom komorne glazbe. Četvrto poglavlje obrađuje razdoblje između 1870. i 1889, baveći se drugim razdobljem simfonije, lirskom dramom, opernim realizmom, ruskom glazbom, egzotizmom, folklorizmom i arhaizmom, historizmom i trivijalnom glazbom. Peto poglavlje bavi se razdobljem od 1889. do 1914. i u njemu se raspravlja o modernoj kao glazbenopovijesnoj epohi, operi nakon Wagnera, melodramatici, verizmu, programnoj glazbi, raspadu tonaliteta i emancipaciji disonance. U epilogu („Kraj jedne epohe“) objašnjava se autorova odluka o 1907. kao godini kraja 19. stoljeća u glazbi.
I u ovoj knjizi dolaze do punog izražaja najvažnije odrednice Dahlhausa kao glazbenog povjesničara. Strukturalističko, braudelovsko naslojavanje složenih slijedova, često suprotstavljenih društvenih i glazbenih vektora, s pozadinom u zasadama frankfurtske škole kritičke teorije, rijetko se upušta u tradicionalnu historiografsku naraciju ili biografiku. Čitatelj i znanstvenik koji traži detaljnije strukturiranu glazbenopovijesnu materiju po tradicionalnijem modelu izlaganja neće u ovoj knjizi naići na takav tip diskurza. Stoga će za njeno savladavanje i potpunije razumijevanje biti prijeko potrebno opetovano iščitavanje, kombinirano s uviđajnim ekskurzima u povijest filozofije, političkih zbivanja, književnosti i likovnih umjetnost, te druge komplementarne pojave u društvu, znanosti i kulturi iz čijeg teško razmrsivog kolopleta silnicâ izranjaju i često kontroverzni i suprotno djelujući fenomeni iz područja glazbe. Pritom se neki od dotadašnjih toposa glazbene historiografije 19. stoljeća nužno prevladavaju i ukidaju, dok drugi iskrsavaju kao neočekivane novosti. Glavna vrijednost ove knjige i leži u prevrednovanju mnogih vrijednosti za koje se do njezine pojave smatralo da su čvrsto utemeljene istine.
