Opis
“Ima ih koji svijet mogu proputovati među zidovima svoje sobe ili unutar međa svoga vrta. No spoj nemira i, možda, površnosti, uputio me da blizinu potražim u daljini, onoj zemljopisnoj. Pitanje je bilo: kamo krenuti? Odnosno: što to u ovoj horizontalnoj ravni zavrjeđuje da se pohodi?”
Kamo krenuti? Pitanje svih pitanja prije početka svakog pravog putovanja. Odluka da krene u Indiju i da je istraži prije svega onim unutarnjim okom, onim najboljim ticalom, urodila je ovim nesvakidašnjim putopisom, prelijepim tekstom staroga kova: putopisom duha. Prostor Indije, prostor koji je Dinko toliko želio doživjeti i koji je dva puta posjetio, ovdje nam se predstavlja u idealnom metaforičkom dvojstvu: fizički okvir, istovremeno i bitan i sporedan postaje prostorna dimenzija duhovnog bogaćenja; siromaštvo i jednostavnost udomljuju raskoš doživljaja, misli i osjećaja.
Putujući, gledajući i misleći, Dinko nas potpuno izvlači iz naše čitateljske stvarnosti i vodi nas sa sobom. Krećemo smjesta, niti ne primjećujemo da više nismo kod kuće, jer njegova je misao tako jednostavna i jasna, a rečenica tako sugestivna i tečna da ne ostavlja niti trunke mjesta nesudjelovanju. Tamo smo: Karachi, Lahore, Delhi, Pushkar, Pondicherry – njuškamo i kušamo nepoznatu šarenu, pikantnu hranu na bazaru, sudaramo se sa slonom, prisutni smo na rođendanu male Šanti i zapanjeno stajemo pred pitanjem dječaka Krišne: koji je dio svijeta sad prazan bez tebe? Pred pitanjem svih pitanja svakog pravog putovanja.
