Opis
Datum: 22. – 30. lipnja 1971
Sudjeluju: Marina Abramović, Josif Alebić, Bojan Bem, Radomir Damjanović Damnjan, Bora Iljovski, Stevan Knežević, Stojan Kovačević-Grande, Slobodan Milivojević-Era, Milija Nešić, Dušan Otašević, Neša Paripović, Zoran Popović, Radomir Reljić, Halil Tikveša, Raša Todosijević, Gergelj Urkom
Likovni kritičari i kustosi (autori kataloških tekstova): Bojana Pejić, Biljana Tomić, Ješa Denegri
Dizajn kataloga: Raša Todosijević
Urednica Likovnog programa SKC-a: Dunja Blažević
Lokacija: Galerija Studentskog kulturnog centra (SKC), Beograd
Drangularijum (kolekcija sitnih i zanimljivih stvari, Trinketarium , drangulija = drangulija) bila je jedna od konstitutivnih izložbi iz rane povijesti galerije Studentskog kulturnog centra (SKC) u Beogradu koja je odredila budući rad i orijentaciju prostora. Izložba je bila značajna i po odmaku od dominantne izložbene prakse u domaćim umjetničkim institucijama, koje su inače slijedile modernistički kanon velikog umjetnika-i-njegova-djela i slavile umjetničko djelo “napravljeno rukom umjetnika”. Umjesto toga, Drangularijumponudio je “ready-made izložbu”, prikaz već postojećih predmeta koji su u drugačijem smislu – intimnom, konceptualnom ili duhovitom – vezani uz kontekst umjetničkog života. Umjetnici su pozvani da izlože “stvari” koje su im drage. Ta je ideja bila zajednička idejna postavka nastala na sjednicama galerijske Redakcije . Odazivajući se pozivu umjetnicima da “doprinesu bilo čime što predstavlja njih same i vlastito stvaralaštvo ili rad”, u galeriju je unesena i postavljena izložba vrlo raznolikog izbora predmeta.
Kolektivni i eksperimentalni karakter projekta otežava jasno lociranje identiteta i autorstva kustosa izložbe, u suvremenom smislu te riječi. Prema nekima, ideja je potekla od Raše Todosijevića; prema drugima, Zoran Popović neslužbeno je bio središnji zagovornik projekta. Kustosi i likovni kritičari Jerko Denegri, Bojana Pejić i Biljana Tomić napisali su u popratnom katalogu, objašnjavajući koncept izložbe – pa se može reći da su artikulirali kako čitati postav, dok je Dunja Blažević djelovala kao urednica galerijskog programa, presudno utječući na opće tendencije galerije.
Drangularijumnjegovala istraživačku i eksperimentalnu izložbenu praksu u novootvorenom prostoru za mlade kulturnjake. Pejić je u katalogu izložbe napisao: “Koncepcija Drangularijuma nije nova. Događaju se slične izložbe u svijetu, a sada ima i pojedinačnih pokušaja kod nas. Drangularijum ne želi biti nov i originalan. Riječ je tek o prvoj ozbiljno organiziranoj prezentaciji ove vrste u našem gradu. […] To se trebalo dogoditi puno ranije da nismo cijelo vrijeme bili pod pritiskom financiranja. […] Drangularijum je izazov. Pokušaj je to unijeti nelagodu ili provokaciju u statičnu atmosferu beogradskog galerijskog života. […] Drangularijum ne želi pokazati ništa lijepo, karakteristično ili dopadljivo. Drangularijum ne mazi vaš pogled niti grije vaše srce.”[1]
Izložba je razotkrila novi karakter umjetnika: ne umjetnika kao stvaratelja, već kao osobnost koja stoji iza djela (bez želje za fetišiziranjem osobnosti, umjetničkog života ili života samog). Drangulija (mala i znatiželjna stvarčica) bila je posrednik tog novog pristupa. Denegri je napisao: “Umjesto isticanja privilegiranog položaja umjetničkog rada pomoću umjetno izgrađene ljestvice estetskih vrijednosti, ono što se danas događa izravna je manifestacija umjetničke motivacije iz povremenih prolaznih i intenzivnih trenutaka ljudskog ponašanja. […] Te tendencije vode zbližavanju, gotovo izjednačavanju umjetničkih i životnih sadržaja – umjetnost će preživjeti samo ako uspije osvojiti maksimum stvarnosti, koja je još uvijek izvan umjetnosti.
