Opis
“Ovo se djelo laća iznimno važne teatrološke teme koja je dosad doživjela vrlo rijetke znanstvene obrade i u međunarodnom, a kamoli u domaćem okviru. U tom smislu važnost objavljivanja ovoga rukopisa u nas bilo bi teško precijeniti. Njegova izvorna teza – gluma je granični fenomen koji spaja/razdvaja polove temeljnih opreka našeg života – dosljedno se razvija kroz multidisciplinarnu, »prizmatičnu« alteraciju perspektiva. Uslijed tako širokog problemskog i metodološkog zahvata djelo se ne zadržava u usko teatrološkom okviru, već ga prekoračuje u raznim smjerovima. Njegov problem se tako otvara odnosom kazališta i društva, nastavlja se elaborirati odnosom tijela i uma (svijesti), pa se zatim istraživanju podvrgavaju opreke iznutra–izvana, jezično–izvanjezično (riječ–dah), svjesno–nesvjesno, subjekt–objekt, scena–svakodnevica, svijet kulture (drama) – svijet života (izvedba), teorija–praksa i sl. Osim što je teorijski i metodološki prilagođen međunarodnom stanju istraživanja, takav je elastični pristup osobito primjeren predmetu koji je poput glume upućen na stalnu alteraciju. Djelo je svojom temom namijenjeno prije svega kazališnim stručnjacima, ali svojim implikacijama zadire u različite discipline i može zainteresirati i širu intelektualnu javnost. Ono u našoj sredini ima pionirski karakter otvarajući nadasve važnu, a zapostavljenu problematiku na sjecištu različitih »interesnih zona«.” (Vladimir Biti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
“Knjiga Dubravke Crnojević–Carić za naše knjižno tržište nadopunjuje slijepu pjegu o iznimno bitnoj teatrološkoj temi – fenomenologiji glume iz pera domaćega znanstvenika, odnosno, u konkretnom slučaju – vrsne teatrologinje i kazališne praktičarke (glumice i redateljice), kojom je podastrla vrijedan suodnos teorije i prakse o fenomenu glumačkoga čina… Osnovni je provodni motiv ove knjige gluma kao melankolija te stoga nije začudno da se već u prvom poglavlju Pozicija glumca u društvu susrećemo s određenjem glume kao opčinjenosti tugom, nostalgijom, gdje se glumački čin promatra i kao jedna od mogućnosti oslobađanja (od) traume… Nadalje, pored melankolije autorica pripisuje glumcu i stanje privremenoga ludila kao transcendentalnoga iskustva, koje se dakako može kontrolirati, što znači da se glumac nalazi na stalnoj šetnici po modalitetima svijesti, a pritom, za razliku od drugih praktičara umjetnosti, prolazi kroz navedene modalitete na organski, na »najintimniji« način, istovremeno, kako ističe autorica, prezentirajući ih neposredno i javno drugima.” (Suzana Marjanić, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb)
