Opis
Knjiga Planina boli osobno je i političko putovanje u samo središte tursko-armenskoga sukoba iz pera Ece Temelkuran, jedne od najpoznatijih turskih novinarki i političkih aktivistica. Od posjećivanja pripadnika armenske zajednice u kalifornijskom Venice Beachu i Parizu do razgovora sa stanovnicima Turske i Armenije, autorica u ovome djelu profinjeno i nijansirano istražuje aktualnu povijest i nastavak poricanja genocida nad Armencima 1915. godine. U susretima s piscima, misliocima i aktivistima s obiju strana, Ece Temelkuran plete dojmljivu priču o ulozi nacionalnih mitova i priča te o načinu na koji se kroz vrijeme održavaju i iskrivljuju, i u Turskoj i u Armeniji, kao i među pripadnicima brojne armenske dijaspore u Francuskoj i Americi.
Naslijeđe povijesti i historiografije genocida nad Armencima mučno je i opterećeno brojnim problemima. Djelo Planina boli, u kojoj Temelkuran istražuje tu kontroverznu temu suvremene povijesti, izazvalo je istodobno i velike pohvale i kritičke osvrte s raznih strana. Temu knjige možda najbolje najavljuje sama autorica u Uvodu: »Ova je knjiga dugo pismo upućeno svima koji su bili prisiljeni napustiti Anadoliju. Kako ljudi pamte, kako zaboravljaju, kako se mire, kako opraštaju? O tim ću pitanjima govoriti. Ovo je priča o putu zaborava i sjećanja, namijenjena svim ljudima na svijetu.«
»Ece Temelkuran secira cijeli proces kojim lažne i istinite nacionalne uspomene i mitovi nastaju i zbog čega se održavaju… U ovoj knjizi drevni armensko-turski sukob poprima dimenzije ljudske drame.«
Theodore Zeldin
Izvadak iz Predgovora:
Planina boli bavi se temom o kojoj se Turska najviše boji govoriti: kamo su Armenci otišli? Tema knjige je tursko ustrajanje u šutnji o Armencima, nevoljkost da se sama zapita o tome i želja da je drugi ne pitaju. Ali ponajviše je tema knjige potreba koja u svakom društvu postoji za postavljanjem takvih zabranjenih, opasnih i osjetljivih pitanja. Planina boli nudi jednu metodu. Metodu liječenja. Obrađuje korisno pitanje: kako razgovarati o temama o kojima uopće ne želimo razgovarati, o kojima nemamo nimalo hrabrosti razgovarati. Nadam se da je ta metoda korisna i za Hrvatsku. Doista se nadam. Vjerujem da će biti korisna.
U svijetu danas postoji cijela industrija za rješavanje neprijateljstava, sukoba i svađa. Postoje sveučilišni diplomski studiji za rješavanje sukoba. Držim da su to sve u izvjesnoj mjeri ulaštene laži. Jer je ljudska priroda posve jasna. Kad se boji, zatvara se u sebe, a kad se osjeća sigurnim, odlaže oružje. Smatram da je jedini način da se razgovara o grijesima iz prošlosti taj da se stvori osjećaj sigurnosti. Nema drugog načina. Ono što je potrebno da bi djeca koja se osjećaju usamljeno i gnjevno iskazala svoje probleme, potrebno je i nama da bismo mogli pogledati u svoju prošlost. Vjerujem u priče. I očekujem da priče i načini razmjenjivanja priča koji se nalaze u Planini boli sve nas uvjere. Zato što vjerujem da je blaga riječ ono što će poput krhkoga stakla slomiti naša srca, obvikla na bol, zlo i grubost. Zato što znam da čak i okrutnici beznadno žele da im se oprosti. Čak i zli strepe od zla. Dobro pobjeđuje zlo. Je li djetinjasto to reći? Može biti. Ali ima li drugog lijeka? Ja znam da nema.
