Opis
“O nedaći biti rođen” djelo je napisano u obliku kratkih crtica, ili aforizama (a za aforizme autor kaže da su vatra bez plamena, i da se razumije da se nitko na njoj ne bi htio grijati), a podjeljeno je u 12 poglavlja. Teško je na svakoj strani ne pronaći barem jedan detalj koji će izmamiti osmijeh čitatelju na lice: Kojim ste pravom počeli moliti za mene? Meni ne treba zagovornik, snaći ću se i sâm. Ne mogu podnijeti da se netko brine za moje spasenje. Za ovog se autora baš ne bi moglo reći da je naklon čovjeku, ili životu. I sâm kaže: Čovjek je rak zemlje. Ili: Htio bih biti slobodan, silno slobodan. Slobodan kao mrtvorođenče.
Bez obzira na prividnu radikalnost Cioranove ideje i njene književne realizacije, ipak se tragovi i fragmenti slične mudrosti mogu lako pronaći i kod mnogih drugih pisaca koji upravo takvim postupcima daju novi okus starim riječima. Među njima je primjerice i A.G. Matoš koji kaže: Tko ima sve, nema ništa, i zato ima sve tko ništa nema! Loš vic, zar ne?
Ismijavanje klišeja, obrtanje naizgled zdravorazumskih teza koje se nakon toga više ne čine dostojne izgovaranja, ukazivanje na detalje iz povijesti koji otkrivaju začudne istine autorova pogleda na svijet, duboki prijezir prema svim dominantnim društvenim tokovima u Cioranovoj režiji pružaju ljetno osvježenje koje ne bi trebalo propustiti.
Njegov pristup životu je i iznenađujuće aktualan, možda je i prijeko potreban za pomoć pri uništavanju medijskog happy happy simulakruma i bullshita koji nas okružuje. Bez obzira na hladne činjenice poput nezaposlenosti, BDP-a koji ne raste već ne znam koliko kvartala i urušavanja ljudskih i radničkih prava reklame mobilnih operatera ne posustaju, već kao da pozivaju na veličanje razlika, gluposti i netolerancije, a sve to u jeku ove mini-epohe nogometnog kruha i igara, točno u trenutku kada se navijački narezani kupus ne čini se kao previše probavljiva stvar.
Ova knjiga utoliko pruža alternativu, naziva stvari pravim imenima, i pogađa upravo u središnje točke sličnih modernih iluzija i razara ih, veselo ih suočava s istinom i time ih čini neopisivo apsurdnima, a u određenim segmentima poprima i proročke obrise. Govori o tome kako se Nietzche malo preračunao sa svojim nadčovjekom (Ljude je promatrao samo iz daljine. Da ih je promatrao izbliza, nikada ne bi mogao smisliti i propovijedati nadčovjeka, luckastu, smiješnu, ako ne i grotesknu viziju…), i kako su u jednom trenutku stvari ozbiljno krenule po krivu (Kada bi gađenje nad svijetom bilo dovoljno za svetost, ne vidim kako bih mogao izbjeći kanonizaciju).
Odmor od izvitoperene stvarnosti je nadohvat ruke, raspoloživ je u tekstu koji je možda i pretjerano svjestan svoje slabosti i ograničenih mogućnosti, u knjiškom paketiću koji nikada neće pokoriti top ljestvice prodaje (premda je Cioran dosta nagrađivan, dok u jednom trenutku nije počeo odbijati sve nagrade koje su mu htjeli dodijeliti). Ozbiljne trenutke depresije i očajanja objavljivanjem ovog prijevoda postalo je prilično lako pretvoriti u cinično i osvježavajuće samoismijavanje. Upravo zbog toga ovo je sjajan izbor za čitanje na plaži.
