Kao istinska književna vrsta, epigram se rađa s književnošću i uz nju živi i razvija se poput prave parazitske biljke. Kad književnost procvjeta, epigram cvjeta; propada i degenerira propadanjem i degeneracijom književnosti. Antologijski cvijet, pojavljuje se u doba helenske kulture; Uzgaja se žarko u Rimu našeg Marcijala i daje prve krugove s novolatinskom literaturom. Naša je književnost sklona epigramu od svojih prvih koraka. Hurtado de Mendoza i Cristóbal de Castillejo već se lako nose s tim; obrađujte ga, dakle, žarko, Baltasar del Alcázar; Bartolomé Leonardo de Argensola i Polo de Medina uljepšavaju ga i daju mu slovo prirode; Lope de Vega i Quevedo već su mu stavili slavnu etiketu na rame i konnaturalizirali ga među uzvišenim književnim žanrovima. Zlatno doba, uglavnom uštirkano i zamršeno u stilu, ipak je bilo povoljno da epigram procvjeta. Ali to je u osamnaestom stoljeću kada epigram šire i obrađuju gotovo svi pjesnici. Don Juan de Iriarte, Martínez de la Rosa i Moratines majstori su žanra. Tijekom naše književne povijesti epigram je uvijek bio jasan, jednostavan i elegantan i definirao ga je Iglesias de la Casa s divnom epigramskom formulom: Sličnoj pčeli / da bi izazvao zadovoljstvo, / epigram mora biti / malen, sladak i oštar. Sadašnja antologija popunjava prazninu. Mnogo, previše godina, epigram su zaboravili književni kritičari i povjesničari.
