Opis
Knjiga Doba Mozarta i Beethovena izvorno je dio dviju opsežnih serija djela iz povijesti glazbe, što su ih objavile izdavačke kuće Edizioni di Torino iz Torina u Italiji te Cambridge University Press iz Cambridgea u Velikoj Britaniji. Podijeljena je na četiri veće cjeline s ukupno 33 poglavlja u kojima se obrađuje instrumentalna i vokalna glazba, a posebno se bavi ličnostima Josepha Haydna, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Ludwiga van Beethovena. Posebnu vrijednost ove knjige predstavlja uravnoteženost pristupa i obrađenog materijala, posebno u odnosu između „velike trojke“ bečke klasike i ukupnosti ostale glazbene produkcije i kulture. Pri tome glavnu ulogu igra autorova izvrsna i količinski respektabilna obaviještenost ne samo o glavnim središtima glazbe u razdoblju klasicizma kao što su Beč, Berlin, Pariz i London, već i o drugim europskim gradovima i zemljama (Španjolska, Portugal, Poljska, Češka, Švedska, Rusija, Nizozemska, Bavarska, itd.) i SAD-u, te na područjima opće povijesti, književnosti, kazališta, filozofije i de. Autor se posebno bavi i ponešto delikatnom situacijom u Italiji, gdje nakon nekoliko stoljeća europske dominacije „najistaknutiji glazbenici nisu (više) iz Italije, a vodeći talijanski skladatelji izvan su domovine i priklanjaju se stilovima stranim praksi njihova zavičaja“. Uz taj novi glazbeni zemljovid autor se u okvirima instrumentalne glazbe bavi i temama galantnog stila, sonantnog oblika, izvorištima modernog simfonizma, ali i stvaralaštvom istaknutih skladatelja poput C. Ph. E. Bacha, J. Ch. Bacha, G. B. Sammartinija, C. Stamitza i dr. U odsjeku o vokalnoj glazbi, koji zauzima gotovo trećinu knjige, naglasak je na analizi i prezentaciji raznih oblika i vrsta glazbeno-scenskih formi kao što su npr. opera seria i opera buffa, „literarna“ opera i melodrama, te specifičnih pojava poput europskog uspjeha talijanske komične opere, ponovnog otkrića klasične natike, otkrića „bajkovita Istoka“ i epohalne pojave Ch. W. Glucka. Spomenutu ravnotežu u ovome odsjeku donose rasprave o formama komične opere drugih naroda i o sakralnoj glazbi epohe. Poglavlja o Haydnu i Mozartu bave se – osim sintetičkim pregledima životopisa i djelatnosti dvojice velikih majstora – i pojavom Sturm und Dranga u glazbu, te sonatnom formom u djelima drugih skladatelja )K. Ditters von Dittersdorf, L. Boccherini). Posljednju, najveću cjelinu o Beethovenu autor kontekstualizira u političku (Francuska revolucija) i duhovnu (izvori romantizma) povijest Europe onog doba, utvrđujući pretpostavke Beethovenova djelovanja u preobražaju glazbenog života na kraju osamnaestoga stoljeća s njegovim novim glazbenim kazalištem u Italiji i osobito Francuskoj te novim instrumentalnim školama, poglavito u Engleskoj.
Čak pet poglavlja detaljno razrađuju i ingeniozno interpretiraju Beethovenovu ličnost i opus (Beethovenov karakter, Beethovenov jezik, Glazba do francuske invazije na Beč, Beethoven i rani romantizam, Kasna djela). U završnom poglavlju i novim putovima Restauracije donose se novi pogledi o njezinu najistaknutijem glazbenom aspektu, oživljavanju sakralne glazbe i pojavi Rossinija, te utvrđuje da se u desetljeću između 1830. i 1840. godine dogodilo više promjena u glazbenoj strukturi negoli u pedeset godina između 1780. i 1830. Odatle je razumljiva i završna konstatacija cijeloga djela:
„Doba Mozarta i Beethovena, sa svim uzavrelim strastima koje su ga potresale, temeljilo je svoju snagu na konvencijama i široko prihvaćenim i utvrđenim formalnim kodovima: bilo je to vrijeme oslobođeno labirinta samosvrhovitih ispitivanja i eksperimentiranja. U tome smislu, nadjevak ‘klasičan’, što mu se uobičajeno pripisuje, moguće je rabiti s punim opravdanjem“.
Specifičnu vrijednost ovoj knjizi podaje i niz od 1 izvornih tekstova o glazbi iz razdoblja koje obrađuje (tekstovi C. Ph. E. Bacha, F. Algarottija, Ch. W. Glucka, L. van Beethovena, E. T. A. Hoffmanna i dr.). Većina od njih prevedena je ovom prigodom na hrvatski po prvi put.
