Opis
Izdanje s potpisom umjetnika
Goran Trbuljak diplomirao je kao slikar-grafičar na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao stipendist francuske vlade studirao je slikarstvo na École Nationale des Beaux-Arts u Parizu, a na Akademiji za kazalište, film i televiziju, Odsjek filmskog i televizijskog snimanja, diplomirao je 1980. godine. Danas tamo radi kao redoviti profesor. Osim profesionalnog bavljenja vizualnom umjetnošću i filmom, radio je i kao grafički urednik i urednik fotografije u časopisima Film, Polet i Gordogan te je povremeno pisao i piše o fotografiji, filmu i slikarstvu.
Trbuljak, Goran, hrvatski slikar i filmski snimatelj (Varaždin, 21. IV. 1948). U Zagrebu diplomirao 1972. na Akademiji likovnih umjetnosti (M. Detoni) te filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti. Polazio i École des Beaux-Arts u Parizu (1973–74). Potkraj 1960-ih svoje umjetničko djelovanje započeo je u okviru konceptualne umjetnosti i od tada preispituje vlastito umjetničko ponašanje i odnos umjetnik–društvo; u Zagrebu sa S. Dimitrijevićem osnovao skupinu Penzioner Tihomir Simčić (1969) i izveo seriju radova i umjetničkih uličnih akcija. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih filmskih snimatelja. Njegov istančan osjećaj za kompoziciju kadra i sklonost vizualnoj stilizaciji razvidni su već u prvom snimateljskom radu na Izgubljenom zavičaju (1980) A. Babaje, potom osobito u trilerima Z. Tadića Ritam zločina (1981), Treći ključ (1983), San o ruži (1986., Zlatna arena u Puli), Čovjek koji je volio sprovode (1989), Orao (1990), Treća žena (1997), kao i u Babajinim Kamenitim vratima (1992). Režirao je zapaženi animirani film Svaki je dan za sebe, svi zajedno nikad (2002). Bavi se također grafičkim oblikovanjem, fotografijom i sitnom plastikom. Jedan je od pionira hrvatske videoumjetnosti: Bez naziva (Diktat), Bez naziva (Labirint), Bez naziva (Cut), Bez naziva (Razor Two), Bez naziva (Pismo), Bez naziva (L’air de large). Ostali značajniji filmovi (kao snimatelj): Ljubavna pisma s predumišljajem (1985) Z. Berkovića, Oficir s ružom (1987) D. Šorka, Sokol ga nije volio (1988) B. Schmidta, Prezimiti u Riju (2002) D. Žmegača.
Ovaj je „pionir hrvatske konceptualne umjetnosti“ od svojih početaka iz kraja 60-ih do danas izlagao na dvjestotinjak selektiranih skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, njegovi se radovi nalaze u mnogim muzejskim i privatnim kolekcijama.
