Opis
Kako sugerira sam naslov, Danuserova Glazba 20. stoljeća ne bi trebala predstavljati kakvu „povijest“, premda se autor u četiri glavna poglavlja jasno pridržava kronološke periodizacije koju predlaže (I. razdoblje od 1907. do 1920, II. razdoblje od 1920. do 1932, III razdoblje od 1932. do 1950. i IV. razdoblje od 1950. do 1970. godine). Naslov ponajprije ukazuje na pluralističku različitost glazbe u 20. stoljeću (nerijetka su zbog toga posve opravdana zalaganja da se pojam rabi u množini!). Zato autor već u uvodu glazbu nastoji podvesti pod „artificijelnu glazbu“ kao svojevrsni zajednički nazivnik koji će biti u središtu njegova diskurza. Artificijelna glazba ujedno mu je mjera po kojoj predstavlja različite specifične vrste odstupanja od nje, npr. u filmskoj glazbi, baletnoj glazbi, jazzu, ali i u odnosu između tradicije, modernizma, novoglazbenih pojava i avangarde, odnosno – kasnije – modernizma, postmodernizma i novomodernizma.
Danuserova historiografska metoda nastoji izbjeći povijest kao Veliku Pripovijest, cilj mu je na temelju paradigmatskih slučajeva (skladbenih, recepcijskih, socijalnih…) predstavljati razdoblja bez izrazitoga preferiranja nekoga imena (npr. po uzoru na Povijest Heroja), zadržavajući pritom stav da pluralističko prožimanje (historiografski rečeno: istodobnost raznodobnoga) ne opravdava zalaganje za ujednačenost bez nijansi ili pak za ukidanje uspostavljanja vrednosnih načela, čak i onda kada je riječ o raznim avangardnim pokretima koji se zalažu za potiranje cjelokupne tradicije.
Knjiga je ilustrirana mnogim slikovnim prilozima kojima su priloženi osobito vrijedni komentari – neka vrsta usporedne priče koja vješto nadopunjuje pluralističku sliku glazbe 20. stoljeća u cjelini. Iscrpne bibliografije na kraju svakoga od četiri glavna poglavlja pružit će zainteresiranome čitatelju građu za daljnje promišljanje problema što ih otvara Hermann Danuser, ponekad tek djelomično nudeći rješenja za njih, a ako već, onda – razumljivo – ponajprije s vlastita motrišta.
