Opis
Igor Rajki, kartograf izgubljene stvarnosti – s jednom vianovskom dekonstrukcijom koja napušta predmet koji opisuje (izgubio je šestar i trokut, a zatim bonton; kroz maglu sjeća se enciklopedije), gubi koncentraciju, te lovi odjeke nekog napaljenog, ali dovoljno dalekog Joycea. Izgubljenog, velikog Joycea, ili Ðusija (Juicya), u svijetu Liliputanaca. Kao Torrente, ijo de putta.
Bivajući stvarnosna, ova proza odustaje od stvarnosti, u nekom osobnom eksperimentu i elementu, koji buja iz nekih unutrašnjih osjetilnih razina. To možda unosi pometnju u razumijevanje, ako se gleda sa stanovišta gole realnosti i gole sintakse; ali s druge strane taj unutarnji pokret traži nove prostore doživljaja. Neka vrsta nadrealizma, novog i ironičnog.
Frenetičan i hermetičan u isto vrijeme, postojan kao cvrčkova pjesma, i dalek, dalek. Faulknerovski dalek, u nekoj svojoj imaginarnoj kuli, zavaljen u kadi ili izgubljen u špilji, pogrbljen, pod tušem sintagmi i kratica, u društvu krtica, ovaj pisac, poput Ernesta Sabata, čeka neka bolja vremena.
Često se oslanja na kratice, kao svojevrsno svugdjestižuće birokratiziranje i krilatice – kao i latice: ne ulazimo li, između ostalog uskoro u EU? Euklidovsku uljudbu? I nismo li u eri Vodenjaka i godini Prasca.
Jezična razina stalno pada na tekst i stvara od njega kišobran, pun šarenih boja, pun pomutnje. Kao šestinsko kišozaklanjalo, koje nam donosi tamburanje i bubnjanje ponešto poetične proze. Ili izgubljeni licitar u nekom polju bez gravitacije. Na momente drzak kao Torrente, opor kao navijač Atletico Madrida kojega proganja rulja Realovih navijača nakon što su izgubili derbi i, istovremeno, prvenstvo; na momente zaboravljiv i jedak, kao guardia civil; Rajki izbacuje svoje dvije knjige i pušta ih u svijet.
Rade Jarak
