Opis
- s potpisom autora
Ivan Berislav Vodopija finim rječnikom i profinjenim slogom ljepoduha raspreda priču o sebi, čovjeku koji je živio za knjige i od knjiga. Ali ne samo o sebi, shvaćajući vlastitu osobnost metonimijom kulturne atmosfere koja je na putu da potpuno iskopni ili je već iskopnjela. Vodio je on knjižare kakvih više nema, antikvarijate kojih je sve manje, sabirališta duha našemu dobu sve manje potrebna. Stoga njegov naslov svjesno odabire paradoksalan spoj, riječ koju je on sam izmislio kako bi „predočio situaciju u kojoj se danas u Hrvatskoj nalazi knjiga, pod čime mislim i na knjižarstvo, ne samo antikvarno, kao i na nakladništvo. Knjiga kao simbol kulture kod nas je postala roba, i to jedna od najjeftinijih što se može zamisliti. Čita se malo ili nimalo, a izdaje i kupuje još manje, pogotovo kad je posrijedi nešto ozbiljnija literatura.“ Dakle, ništavilo, ništa, praznina.
Prebirući knjige, Vodopija otkriva stvaralačke svjetove, u njima osobnosti, u osobnostima sudbine, u sudbinama dijagnoze ili dijagnozu jedne sredine koja zaboravlja svoju prošlost, prestaje prepoznavati vlastite vrijednosti, briše ostatke vlastita pamćenja. On je poput onoga upornog demona na ramenu mudroslova, spremna neprekidno nas podsjećati da smo zaboravili. Između ostalog knjige kojima je ovjekovječena umjetnost Ive Andrića. Ali nismo zaboravili natezati se oko toga čiji je on pisac, zaboravljajući da je na pitanje je li Hrvat ili Srbin mudro odgovorio „Jesam.“ Uistinu, Ivo Andrić jest, bez suvišnih atributa. Zato je očito zagrebačkoj Gradskoj knjižnici suvišno posjedovati prva izdanja romana “Na Drini ćuprija” i “Travnička hronika”. Suvišno do te mjere da prvo izdanje jedne druge piščeve knjige koje im ponudi Vodopija odbiju s obrazloženjem da Andrić ne pripada hrvatskoj književnosti.
Nakon ovoga, pitanja poput „Zbog čega Republika Hrvatska nije otkupila originalna pisma koja je Andrić pisao Eugeniji Gojmerac?“ postaju tragično retorička. Na njih Vodopija odgovara u malo riječi. I to je jedna od vrijednosti njegova pisanja: umjesto krležijanskih vodopada, jednostavnim rečenicama potaknuti na razmišljanje. Ili je i ova moja invokacija misaonosti tek puka tlapnja? Ako i jest, mogu, zahvaljujući Vodopiji, turobno zaključiti da Andrića šovinistički skučeno i materijalno netočno cijenimo ne po pripadnosti, nego da smo u njegovu slučaju pripadnost izjednačili s nepripadanjem ne kao određenjem, već kao kaznom. Kaznimo Andrića jer je odlučio ne biti hrvatski ili, što je grotesknim identitetskim provincijalizmima još gore, ne samo hrvatski! A Vodopiju? Predlažem: kaznimo ga jer je bolno hrvatski. Njegovo pisanje pobuđuje nostalgiju, ali nije nostalgično. Realno je, argumentirano, i zato tužno.
