Opis
Otvorenošću duha i udivljenjem oka Diminić je na licu mjesta bilježio oblike i fenomene kao spektakl začudnih obrisa i intimnih očitovanja. Posebnost te pozicije leži u identifikaciji, a ne opisivanju, u bliskosti, a ne distanciranju. Privlačnost prepoznavanja suštinskih odrednica, a ne egzotika površinskih opisa omogućile su sugestivnu protočnost komunikacije umjetnika i nepoznate sredine potvrđujući Malrauxove riječi da je svijet unutrašnje realnosti suptilniji od kozmosa.
Ciklus akvarelnih zapisa nastao za vrijeme boravka u Kini odiše nepomućenom svježinom dojmova supstancijalne kakvoće. Naime, lakoćom spontana izraza i fluidom materije/daha ti akvareli otkrivaju bljesak autentičnih doživljaja krajolika, ljudi i situacija. U kontinuiranom dijalogu efemernoga i trajnoga, neodredivoga i neizmjerljivoga kineski umjetnik tražio je nevidljivu granicu njihova dodira i prožimanja. A to zorno potvrđuje i Diminićev jezik poetskog imenovanja kada izdvojeni oblik priziva širu, nevidljivu cjelovitost magnetizmom tajanstvenog privlačenja, okupljanja i zračenja. (Mladenka Šolman)
Diminićeva Kina razlikuje se od svih drugih. Ona je udomaćena na način kakav nijedan drugi posrednik dosad nije uspio ostvariti: u svojoj privatnoj i u svojoj umjetničkoj projekciji on je postigao stupanj prožetosti koji ukida svako moguće ograničenje: postoji samo slika, zvuk, dodir, miris. Osjetila u akciji iz koje se rađaju nove dimenzije života i umjetnosti. Opsesivno upijanje razlike prelijeva se u opsesivnu kreaciju, novu sliku, novi oblik, novi prostor života, za kakvim su umjetnici često žudjeli, ali samo su rijetki uspijevali uspostaviti stupanj prožetosti o kakvoj svjedoči Diminićeva knjiga «Ljepoti je mjesto u Kini».
Ona se, naime, mogla zvati i Kini je mjesto u Ljepoti, i ništa se bitno ne bi promijenilo, ništa ne bi bilo pogrešno u ovoj prividno obrnutoj konstataciji. Neposredno iskustvo Kine nedvojbeno je važan događaj u svakoj individualnoj biografiji. Diminić, međutim, nije Marko Polo: on je umjetnik koji je svoj umjetnički prostor već pri prvom susretu duboko ukopao u novi kontekst, u kulturološku razliku, i iz nje počeo graditi novi prostor, istrokitajski, sa pticama, ribama i kozama koje klešu kinesko pismo u istarskom bijelom kamenu. (Zdravko Zima)
