Opis
Životinja po Linnaeusovoj nomenklaturi nazvana bos taurus (a mi je zovemo govedom, kravom to jest bikom) imala je veliku ulogu u indoeuropskoj civilizaciji, pa stoga zauzima i značajno mjesto u njezinu simboličkom imaginariju gdje predstavlja svetu životinju, prvo slovo abecede ili vrhovnog boga. Njezini metaforički potencijali kao i umjetničke reprezentacije mnogobrojni su od prapovijesti do danas – od Lascauxa i Krete do Picassa i mlade kiparice Manuele Pauk, koju je također obuzela drevna moć tih naizgled dobroćudnih, višestruko korisnih, ali i realno opasnih životinja.
Polazište ovog njezina ciklusa može se pronaći u igri riječima – muze, zaštitnice umjetnosti iz klasične grčke mitologije, prikazane su kao kravice s pripadajućim atributima zahvaljujući homofoniji imenice koja ih označava i hrvatskog glagola za ljudsku eksploataciju kravljeg mlijeka. Također, riječ „muze“ je slična i s onomatopejskom riječju koja sugerira glasanje iste životinje. Ideja je jednostavna, ali zbog toga i vrlo efektna u svojoj duhovitosti. Čovjekolike kravice, svaka na svome postamentu, plešu, sviraju i vrlo ozbiljno drže klasične oznake različitih umjetnosti (to su, kako se najčešće navodi: komedija, tragedija, ljubavno pjesništvo, astronomija, ples, lirika, epsko pjesništvo, zborsko pjevanje i povijest), a prpošnom dojmu doprinosi i kontrast njihovih masivnih tijela i tankih udova na kojima često stoje poput lepršavih djevojaka koje su stoljećima davale tijela istim idejama u različitim umjetničkim interpretacijama.
Iza početnog, naizgled infantilnog humora vidi se profinjena promišljenost ovih skulptura. Osim što pokazuju jednu klasičnu temu obrađenu na originalan način, one uspostavljaju paralele između kulture i agrikulture. To je prvenstveno očigledna veza koja se nalazi već u samom latinskom korijenu riječi „kultura“ (u riječi „colo“ sa značenjem obrađivanja zemlje), a također i neočekivana, ali i opravdana, paralela između ove domaće životinje i ideje umjetničkog stvaralaštva – djelatnosti ljudskog duha koja pretpostavlja potpuno razdavanje sebe i svojih plodova drugima, koja posve tupo i uporno opstaje gdje god se čovjek pojavio, te koja može biti vrlo opasna, odnosno destruktivna za njezina njegovatelja.
Izbor umjetnosti s posebnim nebeskim pokroviteljstvom u grčkoj predaji čini nam se danas neobičan – tu su povijest i astronomija, a nije, recimo, skulptura koju su grci smatrali tehničkom vještinom. Iako je konsenzus oko toga što je umjetnost prilično fluktuirajući, stvaralaštvo kojim se pokušavaju dodirnuti viša stanja svijesti konstantno je prisutno u ljudskoj povijesti. Muze, koje su obično prizivali pjesnici u pomoć na početcima epova, simbol su potrage za vezom čovjeka i njegova smisla postojanja, potrage koja se manifestirala, između ostaloga, i kroz umjetnost. Manuela Pauk oživjela ih je, te s puno duha aktualizirala njihov lik i pojam, ukazujući kako je ta veza potrebna čak i u ciničnom vremenu koje deklarativno teži obračunu s vrijednostima prošlosti.
