Opis
Pedesetih godina prošloga stoljeća, izbačen s javne i akademske scene zbog nacionalsocijalisitčkog angažmana, Heidegger se sve više okreće jeziku kao temi i opsesiji svoje filozofije. Jezik je, naravno, od ranih radova bio pratilac Heideggerovih filozofskih invencija, što se, između ostalog, može vidjeti i po njegovim briljantnim etimologijama, te pokušaju da ustanovi novu filozofsku terminologiju, ali do tog perioda nikada jezik, barem ne u tolikoj mjeri, nije bio eksplicitna tema Heideggerove filozofije.
Već u ranim radovima Heidegger je shvatio da tradicionalni, veliki pojmovi kakvi su svijest, samosvijest, duša, duh ili um, nisu dovoljni da bi se zahvatila složenost svijeta i to prije svega zato što oni upućuju na nekakvu, uglavnom nedohvatljivu unutrašnjost. Kao fenomenolog, njemački je filozof morao potražiti nova, manje metafizička uporišta i zajedno s Nietzscheom i Husserlom otkriva jezik kao strukturu koja drži tkanje svijeta. Otud i naslovi tekstova poput „Jezik, “„Suština jezika“, „Riječ“, „Jezik u pjesmi“ (jer, prema Heideggeru, pjesnička riječ je najdublja, a pjesnički jezik najbogatiji, najbliži istini), „Put ka jeziku“.
U izvanrednom prevodu Božidara Zeca ovi tekstovi približavaju nam mračnu privlačnost Heideggerove filozofije.
