Mihajlo Arsovski: Petar Hadži Boškov

3,500.00kn

Izdavač i godina: Zagreb. Galerija suvremene umjetnosti, 1971.

Format: 70 x 50cm

High Quality Screen Print / visokokvalitetan sitotisak

Kategorije: , ,

Opis

Plakat Arsovskog za izložbu kipara Petra Hadži Boškova koja je održana u Galeriji suvremene umjetnosti na Katarininom trgu u Zagrebu 1971. godine.

Arsovski, Mihajlo, hrvatski grafički dizajner (Skoplje, 9. VII. 1937 – Zagreb, 24. VIII. 2020). Jedan od ključnih dizajnera XX. st. u nas. S Ivanom Piceljom i Borisom Bućanom postavio je temelje moderne grafičke i vizualne kulture te u velikoj mjeri oblikovao kulturu 1960-ih i 1970-ih.

Kratko studirao povijest umjetnosti i pravo u Zagrebu te se 1959. počeo baviti grafičkim oblikovanjem.

Poput istodobnih svjetskih umjetničkih i dizajnerskih strujanja (npr. newyorški Push Pin Studio), koji polovicom 1960-ih dovode u pitanje dominirajuće postavke visokoga modernizma, pod utjecajem konkretne i vizualne poezije, fluxusapop-arta, rock-kulture i psihodelije, Arsovski u našu sredinu unosi nove grafičko-oblikovne vrijednosti. Polazeći od oblikovnih kanona već okoštaloga kasnog modernizma, nekonvencionalnim pristupom tipografiji i specifičnim postupcima – kolažiranjem, montažom, posezanjem za eklektičkim repertoarom pisama i vizualnih predložaka, prožimanjem elemenata visoke i popularne kulture (slika i motiva iz povijesti likovne umjetnosti te svijeta medija, reklama, fotografija, stripova), zbog kojih se njegove radove često određuje protopostmodernističkima, stvara prepoznatljiv, dinamičan vizualni jezik i gradi opus obilježen otporom prema konvencijama.

Isprva, do sredine 1970-ih, povezan s eksperimentalnom scenom Studenskoga centra (SC) Sveučilišta u Zagrebu, oblikuje vizualni identitet gotovo svih njegovih kulturnih institucija i manifestacija (Studentsko eksperimentalno kazalište – SEK, Komorni ansambl slobodnog plesa – KASP, Internacionalni festival studentskih kazališta – IFSK, Majski festival, Muzički salon). Ističu se plakati osebujne tipografije za likovna i kazališna događanja u Galeriji SC-a i Teatru &TD (isprva Komornoj pozornici), antologijske kompozicije teksta, slovnih znakova, tekstura i slika. Uvijek polazeći od slova kao vizualne činjenice, naglašavajući njegova likovna svojstva, formu i kontraformu, stvara kultne plakate kojima je slovo jedino izražajno sredstvo (izložbe: Đure Sedera, 1964., Ivana Kožarića, 1966., Marina Tartaglie, 1967; predstave: Murray Schisgal, Ljubaf, 1966., Ivo Brešan, Hamlet u selu Mrduša Donja, 1971) te poneke s rebusnim rješenjem, poput onoga za predstavu Rosencrantz & Guildenstern su mrtvi (Tom Stoppard, 1971). Vrhunac su dva gotovo monokromatska »bijela plakata«, oslonjena na radikalno slikarstvo Kazimira Maljeviča i Vladimira Kristla – za izložbu Miljenka Horvata (Galerija SC, 1965) te Komorni ansambl slobodnog plesa (KASP, 1966) – kojima ekstremnim pomicanjem granica čitljivosti doseže krajnju točku prenaprezanja medija; plakat za Horvatovu izložbu primjer je najradikalnije interpretacije visokomodernističke koncepcije, dok se onog za ples može doista pročitati jedino pomičući očište, čime se posve udaljio od visokomodernističkih zahtjeva za jasno, objektivno i informativno prenošenje poruke (D. Kršić).

Istodobno je desetak godina gradio cjelovit vizualni identitet Teatra &TD, oblikovao repertoar grafičkih komunikacija (od znaka do plakata, pozivnica, ulaznica, programskih knjižica, razglednica, kalendara, i dr.), pa i sam kazališni interijer. Tako je stvorio kultnu cjelinu koja, noseći obilježja izrazitog autorskog stila (slovo kao glavni nositelj oblikovnoga postupka, slobodna likovna interpretacija likova iz povijesti umjetnosti), i danas predstavlja glavni element prepoznavanja toga kazališta u kulturnoj memoriji grada.

Autorski vezan uz neke od kultnih časopisa, knjižnih biblioteka i nizova izdanja, stvorio je vrhunske domete dizajna u tom području, uvijek jednako pozorno oblikujući tekst i korice te naglašavajući važnost vizualne dimenzije teksta (biblioteka Kolo, Matica hrvatska, 1970–72). Počeo je s oblikovanjem izdanja SC-a (časopisi i pripadajuće biblioteke Razlog, 1961–83; Teka/BiblioTeka, 1972–76), kojima je kompozicije naslovnica gradio jednostavnim tipiziranim slovima, suptilno naglašavajući njihova oblikovna obilježja. Eksperimentiravši izražajnim mogućnostima tipografije, ponekad se približio svojim plakatnim radovima, »nevidljivim« tekstom na naslovnici Isprike za pjesmu Vjerana Zuppe (Razlog, 1966) ili razigranim načinima spacioniranja i neuobičajenim lomljenjem riječi (Danijel Dragojević, Prirodopis, 1974., Mallarmé, Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj, 1976., obje iz BiblioTeke) kojima je skretao pozornost na kompleksnost jezika, pluralizam čitanja te na prijetnje pogrešnog razumijevanja, time i na prikrivene manipulativne mehanizme jezika (Dejan Kršić). Od sredine 1970-ih okrenuo se uglavnom oblikovanju knjiga, većinom izdavačkomu programu CeKaDe-a (časopisi Prolog, 1972–86., i Politička misao, 1977–98., biblioteke Prolog i Znaci, 1978–89., Politička misao i Ekonomska biblioteka, 1982–90) i izdanjima SN Libera (1975–84).

Istodobno oblikujući periodiku sa sadržajima »visoke kulture« (Život umjetnosti, 1967–71., Telegram, 1960-ih), dizajnirao je i omladinski tisak 1960-ih (Studentski list, Polet), stvorivši reprezentativne primjere psihodelijske i pop-estetike, među ostalim tjednik Pop express (1969–70) kojim je anticipirao kolažni, grafički jezik časopisa za kulturu iz 1990-ih.

U plakatnome mu se opusu ističe i kultna serija za vesterne (1966. za kinematografe »Zagreb«), kojima je nagovijestio underground pristupe kasnih 1970-ih, posebno punk-rock plakate (Mirko Ilić), radovi za muzejske institucije (Galerija suvremene umjetnosti, Kabinet grafike) te serija turističkih plakata Mala zemlja za veliki odmor iz 1994.

Oblikovao je kataloge, omotnice ploča (Arsen Dedić, Čovjek kao ja, 1969), ambalaže, signalizaciju (Zagrebački aerodrom Pleso), filmske špice (Živa istina, 1972., i Timon, 1973., Tomislava Radića) te pisma (Boutique Rikard, 1972). Okušao se i u oblikovanju scenografije i kostimografije, namještaja i unutarnjeg uređenja prostora.

Djela su mu izložena na samostalnim izložbama u Zagrebu (1972., 2008., 2019) i Skoplju (2017) te skupnima, na kojima je dobio mnogobrojna priznanja i nagrade (ljubljansko bijenale dizajna BIO, Zagrebačkoga salona i Zgrafa). Dobitnik je nagrada za životno djelo Hrvatskoga dizajnerskog društva 2008. i »Vladimir Nazor« 2019. Djela mu se čuvaju u zagrebačkim muzejima, u MUO-u, MSU-u, Kabinetu grafike HAZU, Grafičkoj zbirci NSK, MGZ-u i newyorškoj MoMa-i. Uvršten je u svjetske antologije grafičkoga dizajna (Alan i Isabella Livingston, The Thames and Hudson Encyclopaedia of Graphic Design and Designers, 1992; Jens Müller i Julius Wiedemann, The History of Graphic Design: 1960–Today, 2018).

Petar Hadži Boškov (Skoplje, Sjeverna Makedonija, 1928. – Skoplje, Sjeverna Makedonija, 2015.)

Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, a nakon diplome 1953. vraća se u Skoplje. Dodatno se usavršavao u Italiji, Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj i Engleskoj te je nagrađen stipendijom koja mu je omogućila magistarski studij u Londonu (1959. – 1960.). Za vrijeme boravka u Londonu izlagao je na više izložbi, a neka od njegovih djela otkupile su galerije i privatni kolekcionari. Povratkom u Skoplje pridružuje se grupi „Mugra“ te 1961. sudjeluje na prvom simpoziju Forma Viva u Kostanjevici na Krki. Radio je kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Skoplju od 1980. do 1993. Od 2009. bio je počasni član Makedonske akademije znanosti i umjetnosti. Nacionalna galerija Makedonije priredila je 2010. godine veliku retrospektivu njegovih radova. Bilo je izloženo više od 150 skulptura, neke su po prvi puta bile izložene.
Sudjelovao je na Mediteranskom kiparskom simpoziju 1976. godine.