Opis
Knjiga dr.sc. Nataše Govedić znanstvena je studija iz interdiciplinarnog područja kulturalne teorije (teorije književnosti, dramatologije, filozofije i sociologije) u kojoj, sveobuhvatnom ambicijom suvremene kritičke teorije kulture, autorica želi pokazati da subjekt ili singularitet (njezini izrazi) nije ni novovjekovni ni kartezijanski fenomen, nije ni «prevladan» ni «izlišan» (čitavo su drugo i treće poglavlje posvećeni osporavanju navedenih klasifikacija), već još uvijek ili uvijek iznova nastaje u retoričkoj kolijevci u kojoj ga je upoznala antička kultura, dakle kao spoj dramskog, filozofijskog i pravosudnog diskurza.
Metodologija rada komparativna je u klasičnom smislu uspoređivanja književne, filmske i filozofske građe, dok fokus analize počiva na različitim filozofskim konceptualizacijama singulariteta, dijaloga i zajednice.
Nataša Govedić pokazuje da samospoznaja nastaje u interakciji s vrlo različitim dramatološkim zrcalima. Subjekcija je izravno suprotstavljena dijaloškom procesu i participacijskom subjektu, djelovanju, a ne stavu; izvedbi samoizlaganja i stalnog kritičkog pregovaranja sa zajednicom kojoj pripadamo, a ne pasivnog reproduciranja njezinih vrijednosti.
Drama je, ukratko, shvaćena kao interdiskurzivna scena uma, tijela i jezika; odnosno kao kognitivni i izvedbeni modus participacijske vlastitosti. Na razini čitave studije nastoji se na pojmu participacijskog ili dramskog subjekta, čiju se povijest prati od antičke književnosti i antičke filozofije (ovoj su genealogiji posvećena zasebna poglavlja) do najsuvremenijih književnih i filozofskih interpretacija; mahom fokusiranih na kazališne, filmske, virtualne i filozofske adaptacije dvaju renesansnih tekstova: Shakespeareova Hamleta i Marloweova Doktora Faustusa.
Važno je pokazati da participacijski subjekt nastaje kao izazov «svjedočenja o sebi» ili samodramatizacije, dakle kroz simboličku aktivnost (kako je definira Kenneth Burke) kojom se određujemo prema postojećim, kao i prema povijesnim, a posebno prema vladajućim kulturalnim i ideologijskim normama. U isti mah, upravo su Shakespeareov Hamlet i Marloweov Doktor Faustus napisani kao drame koje problematiziraju svjedočenje kolektivnom identitetu (i zločinu), odnosno stvaraju osobit «antiprotokol» nepristanka uz aktualno ideologijsko vrijeme i njegove proklamirane vrijednosti. Ovaj nepristanak tumači se kao perezijsku, konfrontacijsku figuru koju autorica smatra preduvjetom oblikovanja singulariteta.
Knjiga Nataše Govedić «Subjekt ili okrenutost prema tebi: Filozofija dramativiteta» znanstvena je studija višestruko važna za suvremenu hrvatsku kulturu. Pritom je riječ o kritičkom pristupu koji sinkretički dodiruje sva najvažnija područja od dramatologije, epistemologije do filozofije subjekta. Knjiga je namijenjena širokom krugu intelektualne javnosti (filozofima, teoretičarima književnosti, sociolozima, teatrolozima).
***
Nataša Govedić diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. radi kao nezavisna znanstvenica,, književna, kazališna i filmska kritičarka te predavačica teatrologijskih kolegija u Centru za ženske studije i Centru za mirovne studije u Zagrebu.
Od 1998. urednica je kazališne rubrike dvotjednika za kulturna i društvena pitanja ‘Zarez’, gdje redovito objavljuje autorske tekstove o kazalištu, kritike i prijevode. Stalna je suradnica i kritičarka ‘Novog lista’, gdje nasljeđuje Dalibora Foretića. S tjednikom ‘Feral Tribune’ redovito autorski surađuje na temu dječjih prava. Od 2001. glavna je urednica feminističkog akademskog časopisa ‘Treća’, a zajedno s Ivom Nerinom Sibilom 2002. pokreće i časopis o plesnoj umjetnosti pod nazivom ‘Kretanja’.
Zajedno s glumačkim umjetnikom Vilijem Matulom, od 2002. organizira i facilitira “Radionicu kulturalne konfrontacije” ili kazalište javne društvene kritike po modelu brazilskog aktiviste i teatrologa Augusta Boala.
Objavila knjige iz područja teatrologije: «Varanje vremena: Shakespeareova retorička i medijska sadašnjica», (2002.), «Izbor uloge, pomak granice: kazališne, filmske i književne studije», (2002.), «Iluzija nije opsjena: kazališne kritike Dalibora Foretića», (2002.), «Korpografije: 20 godina Tjedna suvremenog plesa», (2003.), «Igrom protiv rešetaka: Boal, kultura otpora i kazališno rješavanje konflikta», (2004.), «Etičke bilježnice: o revoltu i brižnosti» (2005.) i «Subjekt ili okrenutost prema tebi: filozofija dramativiteta» (2007.)
