Opis
Pisanje kritika (uza sav stručni i znanstveni aparat koji kritičaru jest ili bi trebao biti pri ruci) duboko je osoban čin. Pogotovo kada tekst dosegne kulminaciju i kada se sve rečeno i utočeno u lijevak zgusne u jednorečenični sud ukusa. A to se, primijetili su to i recenzenti ove knjige, pjesnici i sveučilišni profesori, Milorad Stojević i Krešimir Bagić, nikako i nikada nisam libio činiti.
Nikola Petković
Kritičar čija je knjiga pred nama osoba je izuzetne erudicije, kozmopolitskih uvjerenja, spretan stilist i veoma duhovit komentator društvenoga stratuma. Stoga je nju užitak čitati, a saznanja do kojih čitatelj u Petkovićevu tekstu dolazi, bez obzira na stupanj njihove kompliciranosti i strukturalne zakučatosti, komunicirana s dozom nesvakidašnje autorske elegancije koja je, čini se, potrebna u oskudnim vremenima kao što je ovo naše u kojem su pjesnici sve čudnija i sve manje kulturom zaštićena vrsta. Sama činjenica da postoji dnevno-novinska kolumna koja sustavno prati poeziju, vrijedna je svake hvale.
Milorad Stojević
Među vrlinama Petkovićeva kritičarskog pisma svakako treba izdvojiti nedvosmisleno izricanje vrijednosnih sudova. To je ono što većina kritičara, i u novinskome kontekstu, rado izbjegava ili prepušta implicitnim signalima i diskretnim aluzijama. Ovaj se kritičar, međutim, ne libi preuzeti autoritet čovjeka s ukusom koji pročitano uključuje u svoje iskustvo svijeta i literature i koji izriče svima razumljive ocjene. Nikola Petković nastoji pronaći specifičnu doživljajnu i poetičku šifru svake knjige o kojoj govori, ali je nerijetko rabi i kao simptom kakve opće književne, društvene, čak ideološke pojave spram koje se ima potrebu pozicionirati. Gdjekad ga stihovi potaknu i na aktualizaciju sasvim privatnoga iskustva.
Krešimir Bagić
