Opis
Ova knjiga je vjerojatno najbolji primjer ovih nepravedno zaboravljenih knjiga i velikog pisca kojeg je malo tko poznavao i koji više nije s nama da bi podijelio svoje riječi i rečenice.
Peter Christopher bio je student Lisha iz vremena Columbia U (zajedno s Amy Hempel, Christopherom Coeom i Andersonom Ferrellom), čija je zbirka Logorske vatre mrtvih (1989.) jednako dobar prvi svezak kratkih priča kao i bilo koja od najboljih objavljenih danas putem nagrade Flannery O’Connor, AWP Awards, Drue Heinz, Juniper, Dzanc ili Iowa Short Fiction Award. Petnaest priča razvijeno je u Lishevoj nastavi i objavljeno u The Quarterly ili posebnom broju StoryQuarterlykoju je Lish uređivao. Dobro se sjećamo, 1989. godine, kada smo pronašli ovu knjigu u trgovini u Los Angelesu i dobili vrtoglavicu dok smo je čitali. Odakle je došla ova čudna gfeat zabavna stvar? To su neobične priče o zaljubljenim ljudima i koji se bave neobičnim poslovima, poput pripovjedača “Karijerista”.
Preklopni primjerak glasi: “Peter Christopher stvara rečenice koje biste morali biti tri snažna čovjeka i skočiti s leđa da pokušate parafrazirati – a čak i tada to još uvijek ne biste mogli učiniti.” Lee K. Abbott daje kratku izjavu, izjavljujući: “Pomakni se, Barry Hannah, i napravi mjesta za suradnika s njegovim vlastitim savijenim rogom za zvuk!” Čini se da je Christopher zapravo pod utjecajem Hanninog stila, što je vidljivo u “Indija, kad ti telefon ne zvoni, ja sam, pompa”.
