Opis
“Filozofske priče” Predraga Fincija imaju iza sebe veliku, pomalo zagonetnu, a za neke pomalo i neželjenu tradiciju Benjamina, Kolakowskog i Heideggera, a i mislioca inicijala F. N., s kojim na više načina i započinje dvadeseti vijek. Iza sebe “Filozofske priče” imaju i auru umirovljenog profesora filozofije (pa još estetike!), imaju i famu ratnog izbjeglice i emigranta, filozofa u tuđemu svijetu. Sve to doprinosi pripovjednoj strani stvari, kao što doprinosi i stanovitoj distanciranosti u odnosu na ozbiljnost i monašku obavezanost jednog filozofa.
Ali postoji i još nešto u “Filozofskim pričama”. Moćan usmeni talent, kojemu je dodatnu sigurnost pružalo autorovo divljenje onima iz njegove životne i radne okoline koji ne samo da su takav talent imali, nego su ga svud naokolo rasipali, tako da na njeg ne ostane sjećanja ni traga.
Ovo je lijepa i važna knjiga, u koju su istovremeno upisane povijest jednoga života i sve povijesti jednoga u međuvremenu iščezlog svijeta. Čak bi se moglo reći da su te povijesti, osobne i društvene, više doprinijele formi ovih tekstova, nego njihovom sadržaju. To je, barem što se ovog čitatelja tiče, golemi kompliment.
Miljenko Jergović
Sarajevski profesor filozofije stalno nastanjen u Londonu, Predrag Finci postaje jedan od najplodnijih i najprisutnijih filozofskih autora u regionu. U svojim “Filozofskim pričama”, uz filozofsku strast još jednom potvrđuje i svoj literarni talent, redak među filozofima s ovih prostora. “Filozofske priče” su upravo to – filozofske priče, dakle ni filozofija ni književnost, i filozofija i književnost. U nekoj priči prevagne filozofija, pa imamo iskusan i zanimljiv rad pojma. U drugoj, pak, prevagne književni izraz, pa Finci oko filozofskog motiva ispreda priču, uglavnom iz svog života. A u svemu tome je riječ i o autoru bliskim moralnim pitanjima.
Ivan Milenković
