Opis
Ova knjiga dokumentira promjenjivu reprezentaciju subjektivnosti u srednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj engleskoj drami intertekstualnim istraživanjem diskursa ‘samogovorenja’, uključujući monolog. Predmoderne ideje o jeziku kombiniraju se s nedavnim modelima formiranja subjekta, posebice Lacanovim, kako bi se teoretiziralo i analiziralo scensko “ja” kao promjenjivi jezični konstrukt. I sam pristup i zaključci koje on generira značajno odstupaju od standardnog novog historicističkog/kulturnog materijalističkog narativa o subjektivnosti. Predstave se kreću od natjecanja Corpus Christi do kanona Beaumonta i Fletchera, s Shakespeareom koji se ponavlja i Hamletom, neizbježno, ključnim tekstom.
