Opis
Premda je položaj autora u društvu koje malo čita jedno od pitanja o kojima pisci na društvenim mrežama nerijetko raspravljaju, rijetki su ozbiljni pokušaji dubiozne analize problema: analize koja, naime, zahvaća sve ili većinu ključnih problemskih aspekata, što podrazumijeva ključne čimbenike lanca koji započinje autorom (tj. autorstvom), a završava publikom. Među spomenute čimbenike, pored npr. nakladnika ili nositelja kulturnih politika (od Ministarstva kulture i medija do kulturnih vijeća jedinica lokalne i regionalne samouprave), svakako valja ubrojiti medije (napose tzv. medijski mainstream), ali i one institucije/sustave čija je uloga u stvaranju/jačanju čitalačkih navika od iznimnog značaja – poput škola ili knjižnica.
Dakako, navedena problematika uključuje i ulogu strukovnih udruženja pisaca – onu koju uglavnom obnašaju i onu koju bi trebala obnašati. Potonja se uloga pritom tiče sindikalnog djelovanja koje, ukoliko je svedeno na trivijalnost poput blagajne uzajamne pomoći, po položaj autora u društvu (u prvom redu materijalni status) ne može polučiti dugoročno blagotvoran efekt. A kako je balans između zadovoljenja tržišne i estetičke logike već po sebi teško ostvariv, kao bitno se pitanje nameće i ono položaja književne kritike kao profesije – kao korektivne djelatnosti koja bi, egzistirajući u medijskom mainstreamu, u krajnjoj liniji pomogla, kolikogod takva teza zvučala preuzetno, odgajati estetički osjetljivu čitalačku publiku.
