Opis
Stjepan Babić rodio se 29. studenoga 1925. u Oriovcu. Cijeli je svoj radni vijek, uz povremena usavršavanja ponajviše u Njemačkoj, proveo na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1962. godine, docent postao 1963., 1970. izvanredni profesor, a 1975. redoviti profesor. Od 1977. član je suradnik HAZU-a, od 1986. izvanredni, a od 1991. redoviti član u Razredu za filološke znanosti. Bio je urednik i svojevrsna metonimija časopisa Jezik gotovo pola stoljeća, bio je član (i potpredsjednik) Glavnoga odbora Matice hrvatske te član Hrvatskoga filološkoga društva i njegova Predsjedništva. Od 1993. do 1997. bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora Republike Hrvatske izabran u Brodsko-posavskoj županiji.
Njegova je djelatnost bila iznimno široka te je osim jezikoslovne uključivala i političku, književnu i satiričku. U području jezikoslovlja, primarno u proučavanju suvremenoga hrvatskoga jezika, ostavio je iznimno važan i neizbrisiv trag te je vrlo rano za života ušao u jezikoslovnu povijest. Za svoj je rad dobio zaslužena priznanja te je nagrađen najvišim znanstvenim i državnim nagradama.
Bibliografija Stjepana Babića iznimno je opsežna: sadržava više od tisuću bibliografskih jedinica. Znanstvenoj je javnosti najpoznatiji i najpriznatiji po monumentalnome djelu Tvorba riječi u hrvatskome književnom jeziku (1986.), koje i danas zadivljuje kvantitetom i kvalitetom, osobito kad se uzme u obzir da je djelo pojedinca izrađeno bez pomoći danas dostupnih jezičnih tehnologija.
Cjelokupna se pak hrvatska javnost uvelike obrazovala na dvama njegovim djelima, pravopisu (Hrvatski pravopis, koji je napisao s Božidarom Finkom i Milanom Mogušem, 1971.) i gramatici (tzv. Težak-Babićeva gramatika). Tim je knjigama, koje su imale vlastite zanimljive sudbine i doživjele golem broj izdanja te uživale iznimnu popularnost, ime Stjepana Babića ušlo u naše domove i postalo dijelom osobnoga i kolektivnoga pamćenja svakoga od nas.
