Opis
Tatjana Jukić analizira dugu povijest i različite aspekte odnosa revolucije i melankolije; posebno je zanimaju mjesta gdje se, u opisima te relacije, dodiruju književnost, filozofija i psihoanaliza. Njezina studija polazi od primjera iz hrvatske književnosti i pokazuje kako se u hrvatskoj književnosti formiraju specifične konfiguracije politike i memorije.
Istodobno, Jukić pokazuje kako sprega revolucije i melankolije opterećuje ne samo politički projekt socijalizma i kulturnu povijest koju s njim povezujemo, već i različita recentna tumačenja demokracije. Ova knjiga otvara stoga poziciju za kritički pristup u kompleks koji, kako kaže autorica, poput sablasti kruži i ne samo Evropom, a koji u nedostatku boljeg imena i s pritajenom strepnjom zovemo postsocijalizmom.
Zato je temeljno pitanje što ga autorica u ovoj knjizi postavlja sljedeće: kako se pamti revolucija? Kako se i gdje formira kulturna memorija koja u sebe mora inkorporirati revoluciju kao specifično predznanje? Ako je revolucija specifično predznanje, kako se unutar kulturne povijesti formira memorija budućnosti? I, s tim u vezi: kako se pamti melankolija?
