U don Boscovu životu opredjeljenje za mlade predstavlja jedan od najdjelotvornijih načina pastorala. Svjestan porasta njihove društvene važnosti, nije ga obeshrabrilo nepovjerenje i “neprijateljski” stav njegovih suvremenika, pa i crkvenih ljudi, nego smjelim zamislima i suvremenim metodama i sredstvima ostvaruje svoj odgojno-pastoralni plan. Znao je sretno premisliti kršćanski nauk i dostignuća ljudskog znanja u korist odgojnih ciljeva. Pretače kršćansku ljubav u plodnu odgojnu djelatnost i tako postaje učiteljem pedagogije dobrote. Stvara ozračje predusretljivosti koja potiče i promiče dobro, a onemogućuje opasnosti koje mogu zavesti mlade. I zato “don Bosco nije svetac koji se bavio i odgojem, nego je on to jer je utemeljitelj škole svetosti za odgoj. Njegova duhovnost, njegova radinost i njegova metodologija svjedoci su osobite odgojne izvornosti.” To ga čini velikanom odgojne prakse. Jasno je da njegova odgojna djelatnost ima i značajke njegova vremena. Zato je nužno prosuditi što je u njegovu odgojnom iskustvu uistinu dar Duha, a što uvjetovanost vremena.