Opis
Theodor W. Adorno umro je 1969. i njegovo posljednje veliko djelo, Ästhetische Theorie objavljeno je posthumno godinu dana kasnije. Malo je filozofa koji su toliko dobro upućeni u suvremenu umjetnost, posebno u glazbu, kao Adorno, a još je manje njih napisalo toliko toga što je od interesa za društvene znanosti. Ipak, tek su nedavno njegovi estetski spisi počeli dobivati trajnu pozornost na engleskom govornom području. Ova zbirka eseja važan je doprinos rastućoj raspravi o Adornovoj estetici u angloameričkim stipendijama.
Eseji u ovom svesku, mnogi od glavnih Adornovih učenjaka u Sjedinjenim Državama i Njemačkoj, organizirani su oko blizanačkih tema privida i subjektivnosti. Dok koncept prividnosti ili iluzije upućuje na Adornove veze s Marxom, Nietzscheom i Freudom, koncept subjektivnosti podsjeća na njegovu cjeloživotnu borbu s filozofijom svijesti koja proizlazi iz Kanta, Hegela i Lukácsa. Adornova razrada dva koncepta zahtijeva brojne dijalektičke zaokrete. Umjetnost, unatoč prljavoj iluziji koju je nosila još od Platonove Republike, ispada u Adornovu izvješću o modernizmu da ima sofisticiranu sposobnost kritiziranja iluzije, uključujući i vlastitu. Adornova estetika naglašava vezu između estetske teorije i mnogih drugih aspekata društvene teorije.Paradoksalni genij estetske teorije je u tome što tradicionalne koncepte pretvara u teoretski vrhunac.
Studije suvremene njemačke socijalne misli
