Tvrtko P. Sojčić: Die „Lösung“ der kroatischen Frage zwischen 1939 und 1945

U knjizi mladoga povjesničara hrvatskih korijena s radnim mjestom u Njemačkoj Tvrtka P. Sojčića već u samu naslovu riječ rješenje stavljena je pod navodnike, čime autor signalizira da ono u tom razdoblju nije bilo dovršeno, premda su u tim godinama bile stvorene čak tri hrvatske (polu)države, Banovina Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska i Narodna Republika Hrvatska. Autor u uvodu studije zaključuje da je tek diplomatskim priznanjem Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. i potpisivanjem Daytonskoga ugovora 21. studenoga 1995. to pitanje u 20. stoljeću konačno dobilo odgovor. U postdaytonsko rješenje za bosanskohercegovačke Hrvate valja sumnjati jer iako su konstitutivna nacija u Bosni i Hercegovini, u važnim pravima nisu ni nacionalna manjina.

Knjiga je doktorska disertacija za koju je Tvrtko P. Sojčić dobio najviše znanstveno priznanje summa cum laude. Ono što odmah upada u oči golema je količina izvora, uglavnom iz knjiga i članaka, kojima se autor koristio da bi više deskriptivno nego analitički, što s naše strane nije pokudba, opisao borbu hrvatskih većinskih političkih elita za što veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, odnosno za ostvarenje njezine neovisnosti po svaku cijenu 1941–1945. pod vodstvom jedne manjine. Možda mu se može zamjeriti što je citate uzimao i iz onih radova koji nemaju znanstvenu težinu, kao što su to različiti publicistički i novinarski članci, ali očito je time htio biti dokraja temeljit, tako da mu nitko ne može zamjeriti kako je birao iz objavljenih uradaka samo ono što podupire njegove teze. Vjerojatno bi knjiga imala veću znanstvenu vrijednost da su autoru bili pristupačni svi primarni izvori iz raznih arhiva, no mnogi od njih, posebice oni u Londonu i Moskvi, nose oznaku državnih tajni i ne mogu se rabiti. Vjerojatno zbog toga sam veli da u svojoj knjizi ne daje „završne procjene“ događaja, nego „opis stanja“, a to pokazuje njegov oprez znanstvenika, za kojega povjesnica ne može biti egzaktna znanost kao, recimo, matematika, nego je ono što joj kaže njezino starogrčko ime historiografija – pisanje povijesti.

Koristeći se izvorima iz komunističkog razdoblja autor je svjestan njihove ideološke ograničenosti. Isto, ali u nešto manjoj vjeri, vrijedi i za emigrantsku literaturu, koja je većim dijelom obranaška. Pa i knjige napisane u demokraciji nisu bez slabosti jer su neki povjesničari zanat ispekli pod komunizmom, pa sad pretjeruju u suprotnom smjeru, valjda da bi ispaštali svoje bivše grijehe diktirane politikom. Tekst knjige obiluje bilješkama, koje su često zanimljivije od temeljnoga štiva. Pri kraju knjige Sojčić donosi, među ostalim, prijevode dokumenata srpske Crne ruke, proglasa Hrvatske stranke prava iz 1919, programa Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije, Memoranduma Hrvatskog bloka iz 1922, pozive na ubojstvo Radića i Pribićevića, Programa Ustaškoga pokreta iz 1932. i 1933, govore raznih ustaških dužnosnika 1941–1945, Đilasov članak o mržnji u Borbi… Vrijedno je napomenuti kako nigdje nije našao dokaz da je Mile Budak govorio kako će ustaše trećinu Srba protjerati, trećinu pokatoličiti i trećinu poubijati, a to je cveba koja se stalno ponavlja i u nekim hrvatskim tiskovinama.