Opis
IV.
Vince piti je milota
I našega slast života,
Sve luđake vodopije
Mutna voda nek zalije!
Zato, kad mi bude mrijeti,
Čašu sobom ću ponijeti,
Al mi punu vina dajte,
Pa me onda zakopajte.
XII.
Nuder, brate moj ljubljeni,
Zagonetku odgoneni:
Hladno jeste, voda nije,
Vatra nije, ipak grije,
Ruža nije, a miriše,
Duha nema, a njim diše,
Što je, reci: “To jedino”,
Reče prijan: “jeste vino.”
III.
“Slušaj”, reče prijan živo,
“Ala lijep sam sanak snivo,
Da je naime naša Sava
Vinom tekla do Dunava.”
“A ja da sam šaran bio,
Te u Savi sveđ plovio,
Pijuć vina mjesto vode,
Al žalbog – sanak ode.”
Bogović, Mirko, hrvatski književnik (Varaždin, 2. II. 1816 – Zagreb, 4. V. 1893). Filozofiju studirao u Szombathelyu i Zagrebu, ali je studij prekinuo i završio kadetsku školu u Petrovaradinu. Neko je vrijeme bio u vojnoj službi u Osijeku, a zatim je završio pravo u Zagrebu te položio odvjetnički ispit u Pešti. Bavio se odvjetništvom, književnošću i politikom. Bio je urednik časopisa Neven (1852); zbog tiskanja pjesme Domorodna utjeha I. Filipovića osuđen je na dvije godine tamnice. Iako je u mladosti bio vatreni pristaša ilirizma, poslije se priklonio unionističkoj (madžaronskoj) stranci. Obnašao je funkcije velikog župana Zagrebačke županije, saborskog zastupnika i savjetnika ministarstva za Hrvatsku u Pešti (1871–75).
