Opis
APROPRIJACIJA, CITATNOST I ADORACIJA
Brojna ostvarenja Zorana Pavelića funkcioniraju kao autorske
referencije na osobnosti, događanja, fenomene i pojavnosti u
svjetskom i domaćem likovnom i kulturnom životu, pri čemu se,
među ostalim, služi kreativnim strategijama aproprijacije, citatnosti
i adoracije.
U te napore spadaju i Pavelićevi „umjetnički dijalozi“, primjerice s
Josephom Beuysom, Julijem Kniferom, Željkom Jermanom,
Gorgonom i drugim stvaraocima i važnim skupinama 20. stoljeća,
čija djela autor uvlači u vlastitu stvaralačku orbitu, odaje im počast i
tako svoj rukopis u mreži nerazdruživih referenci opliće njihovom
prošlošću. Ivana Mance je takve Pavelićeve aktivnosti lucidno
nazvala “uspostavljanjem platonskih umjetničkih veza s drugim
umjetnicima“.
Posebice su zapaženi Pavelićevi „dijalozi“ s Ivanom Kožarićem,
čijim je dugogodišnjim odanim prijateljem i čije mu je umjetničko
djelo odavno veliko nadahuće. Kožarić je predmet Pavelićeve više
desetljetnih preokupacija i njegova referenca-vodilja, njemu i
njegovu opusu neprestano se vraća referirajući se na njegovu
složenu stvaralačku narav i ulogu u umjetničkom i društvenom
kontekstu. „U svom umjetničkom radu često ‘komuniciram’ s
radovima drugih umjetnika, i Kožarić tu ima posebno mjesto,
mislim da je on za sve nas u kontekstu hrvatske suvremene
umjetnosti jedno izuzetno važno ‘osunčano mjesto’“
, potvrđuje
Pavelić.
Na Kožarića i njegov opus Pavelić se, dakle, najčešće i
najplodonosnije osvrće, i to do te mjere da su ga, primjerice,
voditelji i suradnici zagrebačke Galerije Greta, 2014. delegirali da
93. Kožarićev rođendan obilježi vlastitom jednodnevnom izložbom
„10. VI“
, i to radovima koji su se izravno referirali na Kožarića i
njegova postignuća.
Pavelić se referira i na Kožarićev položaj u hrvatskoj umjetnosti i
društvu. Jedna od spoznaja što ih Pavelić iznosi i koja ga zaokuplja
nedvojbeno je činjenica da – kao najintrigantnija pojava hrvatske
likovnosti – Kožarić šezdesetak godina izaziva reakcije u svojoj
sredini, zanimanje za nj i njegovo fascinantno djelo ne jenjava, ali
usprkos njegovim međunarodnim uspjesima, originalnosti i
novotvornosti, još uvijek u svijesti vlastite sredine i u širem
kunsthistoričkom kontekstu nije dobio mjesto koje neprijeporno
zaslužuje.
U Semantičkoj mapi, nastaloj 2020. – 2021., Pavelić uspostavlja, na
šest listova nove, komplementarne s dosadašnjim „dijalozima“,
dijaloge s Kožarićevom velebnom umjetničkom ostavštinom, s
posebnom, delikatnom, pažnjom i emocijom pripremljenih da bi
njima obilježio Kožarićev 100. rođendan.
Enlarge Kožarić 200 Times: rečenica „Kožarića uvećati 200 puta“
preuzeta je s naslovnice Pavelićeva samizdata iz 2011. (Jednodnevno
događanje, Zoran Pavelić & Kata Mijatović, MSU Zg).
Kipari se stotka! Rečenica je nastala nedugo nakon potresa koji je
zadesio Petrinju, a povezana je s činjenicom da je Kožarić 1921.
rođen u Petrinji.
Hrv.pr. Krista, naziv preuzet iz ready-madea: „Na putu za dogovor o
izložbi koju je Željko Jerman priređivao u galeriji Meandar Media
uz svoju knjigu ‘Zagubljeni portreti’, 2006., između tramvajskih
tračnica pronašao sam neobičan predmet, i ponudio ga Jermanu za
svoj dio izložbe. Prije nekoliko godina fotografirao sam držanje
toga željeznog predmeta u ruci. Ta je fotografija postala predložak
za list u Semantičkoj mapi “.
Vedri Sizif zapravo je rečenica preuzeta s naslovnice istoimene
knjige iz 1996., a u kritičarskoj praksi i danas služi kao metafora
kojom se prispodobljuje kiparev ljudski i kreativni profil.
Crta je nadimak multimedijalnog umjetnika Marijana Crtalića
rodom iz Siska, gdje je Kožarić živio do svoje 10. godine. Prilikom
rada na crtežu, u vrijeme potresa, autor je crtežu dodao bilješku:
„Zabilježen u povijesti 3,1 851968 20 4 2021“.
Znak je preuzet s Kožarićeva antiratnog panoa koji je, s ostalim
antiratnim panoima 1991. bio izložen u dvorištu zagrebačkoga
Studentskog centra i poslije, 1992., pokazan na izložbi „Hrvatski
umjetnici za mir“.
U ovom projektu dominira Pavelićeva strategije preuzimanja i
citiranja, kojom potvrđujuje svoje duhovno srodstvo s velikim
umjetnikom i slavi njegov jedinstveni opus.Ove strategije, ovdje su
tek u ulozi nadahnuća i početnog impulsa. Pavelić, dakle,
“posuđuje“
određena Kožarićeva djela, osobe ili činjenice vezane za nj, njegov
život i njegov opus, i semantički ih dorađuje. Postupkom citiranja
preuzima u cijelosti Kožarićeva djela („Znak“), u drugim radovima
u mapi preuzima samo neke njihove elemente koje – uvijek u
određenoj mjeri interpretirane – resemantizira i stavlja u nove
kontekste. Smisao prisvajanja i citiranja rođendansko je odavanje
počasti slavnome kolegi.
Budući da je mapa ostvarena glede obilježavanja stote obljetnice
rođenja velikog umjetnika, osjeća se – posebice u kolorističkoj
elaboraciji uključenih djela – optimizam za koji je Kožarićev opus
sinonim, ali i visoka emocionalnost koju je Pavelić emanirao u
njihovoj izvedbi, koja se približava adoraciji.
Ivica Župan
