Opis
Hrvatska pravoslavna Crkva bila je pravoslavna Crkva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ograničene autokefalnosti. Dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne Crkve i Rumunjske pravoslavne Crkve a 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.[1][2] Dio je autora ovu Crkvu nazivao autokefalnom.
Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942. Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna Crkva. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova. Vladika Germogen uspio za kratko vrijeme je okupiti za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi.
Naime, prije 1918.g. pravoslavni u Hrvatskoj i Vojvodini su imali samostalnu patrijaršiju u Srijemskim Karlovcima. Pravoslavni u BiH i Makedoniji su priznavali vlast carigradskog patrijarha, i pravoslavna Crkva u Crnoj Gori je uživala u samoupravi. Međutim, vlada SHS je prenijela sjedište Karlovačke patrijaršije u Beograd i dekretom 26. svibnja 1919.g. provela administrativno ujedinjenje svih pravoslavnih Crkava u SHS u jedinstvenu SPC na čelu s patrijarhom u Beogradu. Tim su svi pravoslavi u SHS proglašeni srbima i SPC je preuzela zadaću da ih u srpskom duhu odgaja i vodi. Carigradskom patrijarhu je plaćena veća svota da prizna ujedinjenje s Beogradskom patrijaršijom pravoslavnih eparhija u BiH i Makedoniji.[4]>
Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene Srpske Pravoslavne Crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, dakle i u Hrvatskoj…
