John Rewald: The History of Impressionism

150.00kn

NA SKLADIŠTU. DOSTUPNO ODMAH PREKO INTERNETSKE PRODAJE, U ANTIKVARIJATU U ROKU OD 24 SATA

Šifra: BS – 26351

Izdavač i godina: The Museum of Modern Art, New York, 1973.

Broj stranica: 481

Uvez: tvrdi

Format:  26×20 cm

Stanje: izvrsno

Opis

Impresionizam(francuski: impressionnisme, prema impression: „dojam”, „utisak” iz lat. impressio) je prije svega umjetnički pokret u slikarstvu (1867.–’86), a potom i u glazbi i književnosti, nastao krajem 19. stoljeća u težnji da se u umjetničko stvaralaštvo unesu osobna raspoloženja i dojmovi s obzirom na formu izlaganja i izražavanja. Zasniva se na realističkom i naturalističkom promatranju prirode. Naziv, isprva podrugljiva prizvuka, dobio je po slici Claude Moneta Impresija, izlazak sunca iz 1872., izloženoj na prvoj zajedničkoj izložbi u Parizu 1874. u atelijeru umjetničkoga fotografa Nadara.

Impresionizam u slikarstvu posljedica je zajedničkih zamisli nekih umjetnika u određenom trenutku francuske povijesti, kad je ukupno ozračje pogodovalo proširenju i uspostavi novog stila u slikarstvu. Prvi znakovi njegova pojavljivanja uočavaju se početkom 60-ih godina 19. stoljeća, ali zajednička svijest nije bila jasno izražena sve do razdoblja između 1867. i 1869. Pokretačka sila impresionizma bila je želja nekolicine umjetnika da slikarstvu pristupe na posve suprotan način od onoga koji je bio prihvaćen u službenim, nedodirljivim krugovima pariške institucije, Salona. Umjetnici koji su se veoma razlikovali po svojim osobnostima, dolazili su iz različitih škola, svaki posebno, i to prilično nagonski, krenuli putem novog stila. Teme, tehnike i umjetnički jezik njihovih djela bila su obilježja koja su impresionizam jasno izdvojila iz tradicionalnog svijeta akademske umjetnosti.

Potkraj 60-ih godina 19. stoljeća tri su umjetnika (Monet, Renoir i Pissarro) običavali odlaziti na obale rijeka Seine i Oise i ondje slikati prirodu. Nadasve ih je zanimao odraz svjetlosti u rijeci. Svoje su palete učinili svjetlijima i različite su sjene podijelili, nesvjesni da pritom primjenjuju teoriju komplementarnih boja.

Nema nekog osobitog datuma koji bi označio nastanak impresionističkog pokreta, iako je godina 1869. nesumnjivo bila značajna. Te su godine i Monet i Renoir naslikali La Grenouillère, kavanu na otvorenom i kupalište u blizini Bougivala. Ta se njihova djela danas smatraju prekretnicom ranog impresionizma.

Ono što je sigurno jest da impresionizam obuhvaća iznimno kratko razdoblje u povijesti umjetnosti. No unatoč svom kratkom vijeku, postignuća umjetnika u tih nekoliko godina neizmjerno su važna.

Impresionističke slike u početku nisu naišle na odobravanje. Konzervativna pariška publika smatrala ih je nedovršenima, poput improviziranih skica. Na velikim platnima impresionisti su prikazivali slikovite i sentimentalne motive. Zbog toga je u tim prizorima bilo teško pronaći ikakvu pravu poruku. U početku impresioniste nisu prihvaćali ni kritičari umjetnosti. Budući da ih je Salon odbio, 1874. imali su prvu službenu izložbu. Kritičar i novinar Leroy ih je podrugljivo nazvao “impresionistima” prema izloženoj Monetovoj slici Impresija, izlazak sunca.

Slikari impresionisti prirodi su pristupali na posve drukčiji način od svojih prethodnika. Njihov novi jezik nije samo promijenio tradicionalne konvencije, već je preokrenuo i sam način na koji se gledalo na svijet. Umjetnici nisu bilježili prirodu kao statičnu i nepromjenjivu, već su na platno nastojali prenijeti njezino stalno kretanje i pulsiranje. Impresionistima je slikarstvo postala frenetična aktivnost jer je brzina izvedbe zahtijevala sve ubrzaniji ritam rada. Oni su hvatali uzdahe povjetarca, neprestano promjenjivo nebo i neuhvatljive efekte svjetlosti koja se odražava na vodi. S pojavom impresionizma, prikazivanje povijesnih tema izgubilo je svoj primat. Ovim umjetnicima priroda je bila prava gospodarica: uranjali su u nju i u vizualno iskustvo koje im je pružala. S tisućama prijelaza boje i vještinom sjenčanja i toniranja, impresionisti su naslikali ono što se po definiciji nije moglo naslikati, jednostavno zato što se fizički nije moglo vidjeti, primjerice kvalitetu zraka, njegovu vlagu ili svježinu. Impresionisti su smatrali da u umjetnosti treba uživati u svim čulima i više su se bavili prisutnošću dubokih podražaja nago hladnom realnošću prizora. Zbog toga je psihološka percepcija postala važnijom od “stvarne” teme, a sadržaj je zamijenjen vizualnim “impresijama” svega što su osjetila mogla percipirati. Prikaz je izgubio prirodne tragove, koji su na kraju pokreta romantizma držali usidrenog u stvarnosti. Na njegovo mjesto došao je Monetov izlazak sunca koji više nije bio izlazak sunca, nego nešto posve drugo: “impresija” izlaska sunca.