Opis
Po struci psihijatar, Karl Jaspers (1883 – 1969) prvo predaje psihologiju u Heidelbergu, a potom prelazi na katedru filozofije. Od 1933. javno govori protiv nacionalsocijalista, zbog čega gubi mjesto profesora filozofije, a od 1939. i pravo da objavljuje. Godine 1942. dopušteno mu je da emigrira, ukoliko u Njemačkoj ostavi suprugu Židovku, što on odlučno odbija. Sredinom travnja 1945. trebao je biti odveden u konclogor, no, srećom, dva tjedna prije konclogor zauzimaju Amerikanci.
“Pitanje krivnje” objavljeno je 1946. godine, kao sukus predavanja o duhovnoj situaciji u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata. Tim spisom Karl Jaspers obraća se, prije svega, svojim sunarodnjacima, a onda i Saveznicima, i pobijeđenima i pobjednicima ili, kako kaže – ljudima kao ljudima. U zaleđu spisa već se događaju Nürnberški procesi osumnjičenima za nacističke zločine. Jaspers je u svome pravedničkom entuzijazmu uvjeren da se sa Sudom u Nürnbergu začinja novi “svjetski poredak s jednim svjetskim zakonodavstvom u kojemu će biti moguće, metaforički rečeno, uspostaviti jednaku međunarodnopravnu, iznad svega individualnu odgovornost, kako za nacistička razaranja Coventryja i središta Rotterdama, tako i za apsurdne savezničke bombardmane Dresdena i Wurzburga, iako iza tih događaja stoje odluke bezličnih državnih, odnosno militarnih aparatura.
U predgovoru za izdanje Schuldfrage iz 1962., te u razgovoru s novinarom Der Spiegela Rudolfom Augusteinom 1965., objavljenom poda naslovom Fur Volkermord gibt es keine Verjahrung, osvrnut će se na vlastite zablude i naivnost te zaključiti da se ta «velika ideja kao i ranije pokazala samo kao ideja, a ne i realnost».
