Opis
Ovo je prva knjiga koja opisuje intimni odnos između latinske književnosti i politike starog Rima. Do sada je većina znanstvenika na klasičnu latinsku književnost gledala kao na proizvod estetskih briga. Thomas Habinek pokazuje, međutim, da je književnost također bila kulturna praksa koja je proizašla iz političkih i društvenih borbi u srcu rimskog svijeta i intervenirala u njima.
Habinek razmatra glavna djela autora kao što su Katon, Ciceron, Horacije, Ovidije i Seneka. On pokazuje da je od svojih početaka u kasnom trećem stoljeću pr. do svoje pomrčine od strane kršćanske književnosti šest stotina godina kasnije, klasična književnost služila je rastućim interesima rimske i, posebno, aristokratske moći. Potaknuo je, na primjer, prestižni dijalekt; prisvojio je kulturne resurse dominiranih i koloniziranih zajednica; i pomogao je ublažiti potencijalno eksplozivne izazove prevladavajućim vrijednostima i autoritetu. Književnost se također oslanjala i unapređivala druge oblike društvenog autoriteta, kao što su patrijarhat, vjerski rituali, kulturni identitet i aristokratski postupak samopreispitivanja ili existimatio.
Habinekova analiza odnosa između jezika i moći u klasičnom Rimu odvaja se od duge romantičarske tradicije gledanja na rimske autore kao na figure umorne od svijeta, udaljene od ovozemaljskih političkih briga – stajalište, pokazuje on, koje obično odražava kako su znanstvenici vidjeli sebe. Politika latinske književnosti potaknut će novo zanimanje za povijesni kontekst latinske književnosti i pomoći u integraciji klasičnih studija u tekuće rasprave o sociologiji pisma.
