Opis
Analogiju s prethodnim srednjim vijekom uspostavio je na osnovu znakova vremena, za koje je tvrdio da su slični onima tijekom raspada helensko-rimskog svijeta. Tada su nastupila stoljeća barbarizacije, a Europa se tijekom razdoblja od IV. do VIII. st. naše ere potpuno promijenila.
Mi živimo u epohi analognoj epohi antičkog svijeta. Tada je propala neizmjerno viša kultura, nego što je kultura novog doba i civilizacija XIX. stoljeća. Našu epohu ja uvjetno označavam kao konac nove povijesti i početak novog srednjovjekovlja. (…) Povijesni dan prije izmjene s noći uvijek završava velikim potresima i katastrofama, on ne odlazi mirno… Početak nove epohe prati barbarizacija.
Osjetljiv na značenje i smisao događaja kojima je svjedočio tijekom burne prve polovice XX. stoljeća, Berdjajev nastoji primijeniti povijesno iskustvo kako bi “pročitao” smisao događaja i smjer u kojem svijet ide. Nastavlja se na tradicionalno učenje o povijesnim ciklusima Indije, Kine, Egipta, Grčke, te prepoznaje znakove koji govore da je moderna civilizacija umorna i bez ideja vodilja te je neminovno mora smijeniti nova, vitalnija kultura.
Stari svijet, koji se ruši i kojemu više nema povratka, jest svijet nove povijesti, s njegovim racionalističkim prosvjetiteljstvom, s njegovim individualizmom i humanizmom, s njegovim liberalizmom i demokratizmom, s njegovim nacionalnim monarhijama i imperijalističkom politikom, s njegovim čudovišnim industrijsko-kapitalističkim sistemom gospodarstva, s njegovom moćnom tehnikom i vanjskim vrijednostima i uspjesima, s nesuzdržanom i bezgraničnom pohotom života, s njegovim bezbožjem i bezdušjem, s razjarenom borbom klasa i socijalizmom, kao ovjenčanjem svega puta nove povijesti.
